Prenosimo razloge koje je Martinović htio da podijeli sa orkestrom, ali je u tome spriječen od strane menadžmenta orkestra:
“Poštovani gospodine Krasko, drage kolege i prijatelji muzičari, članovi Crnogorskog simfonijskog orkestra, duboko vam se izvinjavam što večeras neću biti sa vama da sviramo Betovena i ponosno pokažemo sve što smo zajedno uradili na probama! Ja sam do sada u dvorani Kolarčeve zadužbine svirao sa četiri različita orkestra i žao mi je što od večeras i vi nećete biti među njima, jer ste zaista odlični, na ponos državi! Bila bi mi čast da još jednom vi i ja sviramo, i to baš ovdje.
Razlozi moje spriječenosti su principijelne prirode. Sami znate kako se, i u kakvim uslovima, odvija život umjetničke muzike a vjerovatno i ukupne kulturne produkcije u našoj maloj-velikoj zemlji. Odvija se,recimo, tako da me vaš direktor, umjesto poziva da nastupim, pita “da li sam zainteresovan”; odvija se tako da ministar kulture, mjesec dana prije početka državnog festivala KotorArt, za koji je spreman kompletan program za 50 dana njegovog trajanja, ne zna kojim budžetom Ministarstvo raspolaže za isti; dešava se tako što godinama imate probe u sali u kojoj se gušite, a solista, pride, ima još i potpuno raštimovan klavir; dešava se tako što su kriterijumi struke nerijetko podređeni kriterijumima podobnih i onih koji “ne talasaju”…neću ovom prilikom nabrajati dalje. Pitanje je: “dokle više?!”
Ne želim da učestvujem u javnoj polemici ni nadmudrivanju sa prozvanima. Ovo su profesionalna i stručna, ne dnevno-politička pitanja, iako se kod nas sve gleda kroz tu prizmu. Ne treba niko da brani sistem od mene jer ovo i nije napad već odbrana. Odbrana umjetnosti i kulture, odbrana poziva za koji sam se školovao i za koji sam kompetentan.
Svoj postupak smatram jedinom normalnom reakcijom, potpuno apolitičnom i patriotskom, koja štiti dostojanstvo naše profesije i integritet mene, kao predstavnika crnogorske kulture.
Smatram da u ovom činu mog nesviranja ima mnogo više patriotske muzike i čistog patriotizma nego u pristajanju da budem “bedž” na reveru, u promociji umjetnosti koja se ovako tretira. To bi bilo licemjerno. Umjetnici ne smiju da služe samo onda kada su nekome potrebni za prikazivanje, da bi već narednog dana ponovo bili vraćeni u “zagušljivu fioku” i zaboravljeni, sve do naredne prilike u kojoj će se opet “neko” okititi našim talentom, znanjem i velikim radom.
Ja ne pristajem na to! A znam da ne bi ni Ludwig van Beethoven.
Hvala vam na pažnji i razumijevanju.
I želim vam srećan Dan nezavisnosti, i od neprofesionalizma i ucjena”.
