Čovjek sa strane dok stoji na tom mostu osjeća se sićušnim pred snagom prirode i ljepotom graditeljskog djela. Kao da ga je stvorila priroda u koju se uklopio. Čovjek rođen uz Taru tu slavi veličinu i snagu svojih predaka sposobnih da naprave taj divovski iskorak preko ponora. U spremnosti da se svemu zna pravedna cijena.
Izabrani
Ričard Koraj, legendarni graditelj drvenih skela koje su građene kao potpora armirano-betonskim mostovima i vijaduktima koji savlađuju planinske vrleti, znao je da je rođenje uz rijeke i klisure nad kojima će biti sagrađeni mostovi jedini način da se razumiju znakovi važni za opstanak buduće građevine, a govore mnogo više od suvih podataka i nacrta koje prate gradnju.
Taj čovjek čija je tehnička inteligencija zadivila čovječanstvo na razmeđu 19. i 20. vijeka nije bio inženjer. Bio je stolar i projektant prve žičare dizajnirane za pomicanje trupaca niz planinu uz pomoć dugih čeličnih kablova.
U Crnoj Gori stariji Koraj boravio je kratko. Projektovanje i gradnju skele za most na Tari do kraja je doveo njegov sin Ričard Koraj mlađi. Ako naučite nešto o toj familiji i dobro se zagledate u taj veliki most na Tari i mostove čiju su gradnju u Švajcarskoj omogućile Koraj skele, shvatićete zašto je kvalifikovani inženjer Koraj mlađi, mada je u okviru budžeta namijenjenog gradnji mosta mogao birati koga god hoće i novca ne bi nedostajalo, da obave najriskantniji poduhvat u istoriji graditeljstva na tlu Crne Gore, izabrao dva golobrada mladića - Ljuba Roćena iz Rasove i Radoja Bojovića sa Budećevice.
Izabrao ih je jer poduhvati gradnje mosta koji spaja dvije zastra- šujuće litice zahtijevaju totalnu sinergiju ljudskog uma i prirodnog okruženja.
Gradnja
Naknada za njihov posao bila je 1.80 dinara po radnom satu. Tako makar piše u ugovoru što su ga potpisali ministar građevina kraljevine Jugoslavije Marko Kožul i građevinski preduzimač iz Pančeva Đorđe Antonović, a gdje su precizirane i minimalne naknade za nekvalifikovane radnike angažovane na izgradnji mosta na Tari. Tamo piše i da firma izvođača radova na gradilištu stalno mora imati makar jednog kvalifikovanog stručnog predstavnika.
Na montaži skele, to je bio vojvođanski Mađar Štefan Masold. Skupa sa Ljubom Roćenom i Radojem Bojovićem, koji nikada ranije nijesu ni čuli za takve skele a kamoli da su na njima gradili, on je za šest mjeseci u konstrukciju koju je projektovao Koraj ugradio 650 metara kubnih drvene građe koja je dopremana iz okolnih šuma.
– Građu su sjekirom tesali iskusni mještani koji su cijeli radni vijek proveli u tome. Skela je rađena u prirodnoj srazmjeri na velikom patosu izgrađenom za tu svrhu u neposrednoj blizini mosta. Svi njeni elementi označeni su brojevima radi preciznijeg montiranja. Pri montaži štapovi su postavljani čelo na čelo, a veza su bili zavrtnji sa metalnim podložnim pločicama. Građu je prenosio kabl-kran – podsjeća dr Vukajlo Mišo Gluščević, autor knjige „Most na Tari“.
Jedan vojvođanski Mađar i dva durmitorska gorštaka ispoljili su neviđenu hrabrost i umijeće. Dok je konstruktor skele visio, u korpi, provizorno obješenoj o raklje na vrhu stijene, oni su se verali uz labave grede nad zatrašujućim ponorom. Crnogorci su imali opanke od goveđe kože. Ako nekoga zanima koliko je riskantno u toj obući, hodati po svježe istesanim drvenim gredama širokim 20 centimetara, 141 metar iznad rijeke usječene u stijenu, mogao bi pokušati da u cijepala sa novim kožnim đonom pokuša da malo brže nego što to činimo klizeći po mermernim podovima boljih restorana u svom kraju, hoda na betonskoj ogradi mosta na Tari. Nešto mi govori da bi, čak i u idealnim vremenskim uslovima tom čovjeku takva avantura bila posljednji adrenalinski šok u životu.
– U početku su se vezivali da bi udovoljili odgovornima za njihove živote. Kasnije ih nijesu koristili jer su ih ometali pri radu – svjedoči Gluščević.
Onda od Gluščevića čujem da su sa izuzetnim elanom, samopouzdanjem i požrtvovanošću, hrabri gorštaci uspjeli da za šest mjeseci (jesen 1939 – proljeće 1940) montiraju tu skelu pod velikim lukom kakva nikada prije i poslije nije sagrađena pod kapom nebeskom. Radili su po kiši i snijegu. Uspinjali su se prkoseći udarima olujnih vjetrova koji vitlaju niz grotlo planinskog kanjona. Montirali su građu i zatezali šrafove pod prijete- ćim kamenjem koje se osipa sa stijene. To već nije tipično naša priča. Tu se nešto ne uklapa u tipične obrasce. To je nešto više. To je ono ključno. Nešto što čovjeka kadrog da razumije veličinu njihovog podviga primora da ta imena izgovara sa strahopoštovanjem.
Sjećanje
Podvigom kuražnih graditelja treba upotpuniti onu standardnu priču koja počinje podatkom da je veliki betonsko lučni most projektovao slavni inženjer Mijat S. Trojanović i da je građen 1938/40. godine. Treba se sjetiti tih zaboravljenih ljudi čije podvige oficijelna istorija briše bilježeći velike kolektivne gestove naroda, kad god nas ponosnim čini podatak da je u vrijeme kada je dovršen Most na Tari bio najveći drumski most od armiranog betona u Evropi i jedan od nekoliko najvećih i najljepših saobraćajnih objekata te vrste u svijetu.
Znamo da su u jeku Drugog svjetskog rata, da bi spriječili prelazak neprijateljskih jedinica u Crnu Goru 1942. godine, partizani srušili jedan luk mosta. Zadatak je izveo građevinski inženjer Lazar Jauković.
Tada je srušena konstrukcija posljednjeg malog lučnog otvora u dužini od 44 metra, dok su ostali djelovi mosta ostali neoštećeni. Jaukovića su neprijatelji uhvatili i strijeljali na odsječini mosta.
Narod durmitorskog kraja, u znak sjećanja na njegovo herojsko djelo, podigao mu je spomenik u blizini mosta gdje je i sahranjen.
Znamo i da je poslije oslobođenja most saniran i svečano pušten u saobraćaj septembra 1946. godine. Svojom snažnom petolučnom konstrukcijom, od koje je glavni luk s rasponom od 116 metara, most se uzdiže nad rijekom u vidini od 150 metara. Dolazimo i prolazimo. Most čvrsto stoji, a uspomena na hrabre ljude koji su ga gradili ostala je da lebdi između sna i jave. Red bi i bio da se njihova imena upišu u knjigu graditeljstva. Vrijeme je...
Sedamdesetih godina prošlog vijeka ovdje je reditelj Hajrudin Krvavac snimio kultni partizanski film „Most“. Kod nas je poodavno zaboravljen, ali ga u dalekoj prijateljskoj Kini pamte i danas. Gotovo da nema Kineza koji dođe u Crnu Goru, zvanično ili nezvanično, da ne posjeti Most na Tari. Zahvaljujući tome i diplomatskoj aktivnosti ambasadora Cui Dživeija nedavno je kineska Vlada u okviru razvojne pomoći obezbijedila 2,6 miliona eura za njegovu rekonstrukciju. O tome su ovih dana Memorandum potpisali u obližnjem motelu potpredsjednik Vlade Milutin Simović i ambasador Cui. Obaviješteni tvrde da zasluga za to u dobroj mjeri pripada Milanu Roćenu, sinu jednog od graditelja čuvene drvene skele Mosta na Tari.
(Pobjeda)
