Ovim riječima je ambasador Italije u Crnoj Gori Vinćenco Del Monako otvorio postavku ovog poznatog umjetnika koji je na svjetskoj kulturnoj sceni već pola vijeka. Podgorička publika i ove godine je u prilici da povodom Dana državnosti Republike Italije u Dvorcu Petrovića na Kruševcu vidi odabrana djela Nespola.
- Referencna iz naslova izložbe podsjeća me i da je ovo moj peti i posljednji nacionalni praznik u Podgorici. Pozdravljam svog kolegu i prijatelja Luku Celiolija, a u istom duhu želim svaki uspjeh prijateljici Sanji Vlahović, sa koja će uskoro biti moj sugrađanin u Rimu – najavio je Del Monako skorašnje personalne promjene u diplomatskim odnosima dvije zemlje.
On je dalje istakako kako je 2. jun „praznik svih Italijana, koji ih vezuje kao naciju i kao građane“.
- Raduje me kad vidim toliko gostiju, Italijana i naših prijatelja, i osjećam zahvalnosti zbog predstavnika nama prijateljskog naroda. Proslave Dana Republike Italije u Crnoj Gori postale su tradicionalni kulturni događaj. Sa zadovoljstvom sam primijetio da postoji neka vrsta očekivanja u tom pravcu. I ove godine smo se odlučili za slikarstvo, a sa nama je Ugo Nespolo, koji pripada samom vrhu savremene italijanske likovne scene – naveo je ambasador Italije, te zahvalio na dosadašnjoj saradnji direktoru Centra savremene umjetnosti Crne Gore , Nenadu Šoškiću i aktuelnom ministru kulture Janku Ljumoviću.
Iako je prvi put u Crnoj Gori, Nespolo je već znao gdje dolazi.
- Još ranije sam čuo i saznao da ste zemlja koja mnogo pažnje pridaje kulturi i umjetnosti, ali i da želi da bude u korak sa savremenim evropskim tokovima. Sve to potvrđuje i činjenica da možete da u ovako lijepom ambijentu organizujete jednu ovakvu izložbu. Ovaj izložbeni prostor sam upoznao „teoretski“, na papiru, jer sam vidio njegove nacrte i fotografije, strukturu objekta, da postoje dobri uslovi za izlaganje djela. Takođe, saznao sam da ovaj dvorac ima veliki istorijski značaj – ispričao je on.
Nespolo je svestrani umjetnik i predavač, čija je umjetnička zaostavština danas svima dostupna u njegovom ateljeu u Torinu koji naziva „domom umjetnosti“.
- U njemu se nalazi po dio posvećen filmu, grafici, slikarstvu... Radim u skladu s idejom da umjetnosti uvijek treba da se približi savremenom svijetu i koristim one tehnike koje tome najviše odgovaraju. Radim dosta i na univerzitetu u oblasti filozofije - teorije umjetnosti. Kako izlažem u galerijama i muzejima širom svijeta, uvijek se trudim da pratim svoje izložbe i u tim gradovima istovremeno održim neko predavanje na univerzitetu – precizirao je naš sagovornik.
Njegov umjetnički put podrazumijeva korištenje različitih tehnika, pa je i postavka u Podgorici na neki način presjek njegovo stvaralaštva posljednje dvije i po decenije.
- Tu su slike sa intarzijama. Zatim, tu su skice koje su takođe unikatna djela, rađena na posebnom, ručno pravljenom papiru, tako da je svaki njegov komad jedinstven. Zatim, ovdje ima serigrafija, kao i postera. Sve to čini jednu paletu svega što sam do sada radio. Želio sam da isprobam svaku tehniku, jer smatram da umjetnik ne treba sebe da ograniči i radi samo jedan tip stvari cijeli život. U svom radu oslanjam se na avangardne ideje svake epohe, i radim u skladu sa stavom da umjetnik treba život i umjetnost da spoji u jedno – smatra Nespolo.
I upravo su njegova djela, prepuna kolorita, različitih oblika i događaja – prema njegovim riječima – prava ilustracija njegovog života.
- Smatram da je inspiracija prazna riječ, da nema značenje, niti je apstraktan pojam. Inspiracija je najviše vezana za onu teorijsku osnovu koju nosimo u sebi. Jer umjetnost ne može da nastane bez vizije koju stvara teorijska osnova. Ja sam, konkretno, počeo da slikam u vrijeme kada je nastajao je američki pop-art, početkom 60-tih godina, i dugo sam živio u SAD. Upoznao sam Endija Vorhola i mnoge umjetnike tog vremena, i tu su moji korjeni stvaralaštva. Uz to, jedan sam od onih koji je u Evropu i Italiju donio eksperimentalni film, koji danas možete vidjeti u mnogim muzejima širom svijeta. Samo prošle godine oni su bili predstavljeni u Tejt galeriji, muzejima Pompidu i Gugenhajm – ispričao je on.
Kao temeljan predavač, Nespolo je dalje pojasnio i kako je avangarda, kroz istoriju, postala futurizam.
- Ne treba da zaboravimo da je futurizam najkompletnija avangarda, jer joj je cilj bio da se približi svim uglovima gledanja koji postoje na svijetu. Dakle, s jedne strane je postojala ta avangarda, a s druge strane američki pop-art koji je, pak, htio da se što više približi stvarnom životu – naveo je.
Konačno, za savremenu umjetnost smatra da se mnogo toga može reći, ali se sve svodi na jednu konstataciju.
- Prvo su rekli da je moderna mrtva. Onda su rekli da je postmoderna mrtva. U postmodernizmu je rečeno da je sve umjetnost, a to znači da sve može biti umjetničko djelo, pa i mobilni telefon. No, ako je tačno da je sve umjetnost, onda znači i da - ništa nije umjetnost. Zbog toga je nemoguće procijeniti i dati mišljenje o umjetničkim djelima, jer ni u teoriji ne postoji jedan stav o umjetnosti za koji se možete trajno vezati, koji možete pratiti. Danas smo u situaciji da, ako želimo da izađemo iz ovog problema - ocjenjivanja umjetničkih djela - moramo to učiniti tako da se ne vraćamo u prošlost, već težimo savremenim tendencijama za kojima tragaju i filozofi i umjetnici – zaključuje Nespolo.
K.J.
