Gledam jednu samu lastu, a sami su tužni, znam. U samoći suze rastu, ja ne volim da sam sam... Ništa više nije potrebno od ovih stihova da se shvati zašto je Dragan Radulović bio i ostao najmoderniji među dječjim pjesnicima na našem jeziku.
Poslije Dragana, ostalo je vrlo malo manevarskog prostora da se uprkos najtvrđoj tami zametne klica nečega iskrenog, drugačijeg, svježeg i prkosnog. Da se posadi klica bunta koji može da bude sila stvaranja. Draganu je bilo dovoljno malo da to postigne - samo da izgovori ono „Daj, odrasli svijete, budi i ti dijete“ ili zavrti vergl razigrane najavne špice njegove hronike kotorskog festivala pozorišta za djecu. Ili da odškrine teška vrata seoske škole u kojoj bi ga dočekalo više učitelja nego đaka.
Više od nostalgije
Draganovi stihovi jesu živa materija i dan-danas. Ima ih toliko da gotovo svake godine neke od njih ponese muzika na festivalima dječje pjesme. Zato je sasvim prirodna ovih dana aktuelna inicijativa na društvenim mrežama da festival „Zlatna pahulja“ ponese Radulovićevo ime.
Riječ je o predlogu koji je mnogo više od nostalgije za pjesnikom koji je ratnu grmljavinu devedesetih umio da razgrne zracima rima – pod kotorskim zidinama, kraj trebješkog spomenika ili na poligonu podgoričkog Malog stadiona. Dragan nedostaje, iako u čitankama njegovih stihova ima toliko da napune đačku torbu.
Nedostaje Draganov tako prepoznatljiv senzibilitet, koji je generacijama bojao i oblikovao djetinjstvo. I samo raste osjećaj da će se ta „čudna rasa“ ugasiti sa posljednjima koji se sjećaju autorskih emisija Dragana Radulovića.
Već četiri godine jedna mala ulica, u sjenci borova na Kruševcu, nosi Draganovo ime. Toliko je bitna i dragocjena u Podgorici da pjesnikov rodni Nikšić može dobro da se zarumeni zbog činjenice što je nema.
Heroj vremena
Opet, ulica je toliko neprimjetna i diskretna da je u dnevnom listu Vijesti prije dvije godine osvanuo tekst sa apelom da se neka ulica u gradu nazove po Draganu Raduloviću. Kako bi pjesnika samo nasmijalo saznanje da je redakcija Vijesti tada bila locirana – u njegovoj ulici! Kakav materijal za neki od lutkarskih skečeva iz njegovih reportaža o dječjem pozorištu.
Konačno, nagrada za najbolju dramaturgiju podgoričkog Međunarodnog festivala lutkarstva nosi Draganovo ime. I opet, nije ni to dovoljno da se izbjegnu oni talasi nedostajanja… Naročito ovih dana, kada se na mjestu nekadašnjeg bioskopa Kultura konačno naziru obrisi Gradskog pozorišta. Istog onog koje je raslo i počinjalo kao lutkarsko, dječje...
Eto prostora za novu inicijativu – neka Gradsko pozorište u Podgorici nosi ime Dragana Radulovića. Ako su naši roditelji i djedovi imali priliku da škole i važne institucije nazovu imenima heroja svoga vremena, onda naša mladost ne zna za ime čistije i sjajnije od Draganovog. Kad bi se to ostvarilo, starom bi se Cicu Popoviću, u panteonu filmskih bogova i na lovištima vječnih titogradskih mangupa, sigurno nasmijao brk – prvi put nakon dana kada je srušena Kultura.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: rtcg.me
