- Anifašizam je još prisutan kao oficijelni formalizam ili politički pragmatizam. U mikrorealizacijama svakodnevlja gubi se njegov nekadašnji i dinamizam i proživljeno iskustvo. Možda bismo mogli reći - nekad bilo sad se pripovijeda. To je suštinski osporavanje savremene istorije bez koje nema ništa od našeg identiteta. Šteta!– kaže Božović.
POBJEDA: Kad prođu praznici ovjenčani slobodarskim duhom, oficijelni antifašizam se izgubi u svakodnevnom životu, da li makar dovoljno jasno učimo mlade generacije tim idejama, ili u toj oblasti vlada letargični vakuum?
BOŽOVIĆ: Kompjuterske generacije izgleda nijesu sklone povratku u prošlost. I više od toga, nije im bliska istorijska memorija. Oni joj okreću leđa. Tumačenja istorije u obrazovnom sistemu, često konfuzna, ideološki podsticana, brzo su zaboravljana ili loše zapamćena. Društvena stvarnost sve više je egzistirala u defektima kulture sjećanja. A u društvu se najčešće dešava i ono što se može desiti. Ako je stvorena atmosfera da može da prođe i ono što zvanično nije odobreno i ono što se pojavljuje u nakaznom obličju, koje je u nesaglasju sa normalnošću vremena sadašnjeg, onda se lako može prepoznati neprevladana društvena dijagnoza. Sa dijagnozom se obično kasni, a kad se ona i uspostavi i kad izostane liječenje - pomoći nema.
Spriječiti ili liječiti - jedine su mogućnosti da korov ne prevlada, da ne zagospodari. Nije se dogodilo ni jedno ni drugo. Velikoj mentalnoj i svakoj drugoj zapuštenosti najviše je doprinijela naša ne mnogo srećna tranzicija sag anomičnim društvom u kome je vladao haos, nasilje i bezakonje. Tako je tranzicioni vakuum proizveo neželjene posljedice.
POBJEDA: Kako uopšte predočiti mladim naraštajima da baštine temeljne vrijednosti antifašizma kada odrasli nikako da uspostave konsenzus sami sa sobom?
BOŽOVIĆ: U pitanju je i odgovor. Što je najgore, tragovi fašizma našli su se u našem trapavom nacionalizmu. Dugo je branjen i kad je imao šovinističku formu i kad je poprimio otrovne sokove ekstremnog šovinizma. Sjećamo se kako su vatreni komunisti postali ne samo gorljivi antikomunisti već i žestoki nacionalisti. Preko noći, militantni ateisti preobraćali su se u vjernike, a crkva je vaskrsla iz pepela. Utemeljen je novi tip političara koga je „krasila“ nacionalistička strast i arivističke ambicije.
Nijesu izostala ni ratotvorna manitanja, iza kojih su ostali krvavi tragovi, mržnja i netrpeljivost. Prekid komunikacije sa svijetom proizvodio je provincijalizaciju zatvorenog društva.
Izolacija je pospješila parazitsku atmosferu sa populizmom i antielitizmom. Promijenjena je sociografska, kulturološka i psihološka slika svake sredine. Od mraka se ništa nije moglo vidjeti razgovjetno. Folklorno-mitomanska ikonografija djelovala je kao snažna stihija, kao vještački pejzaž i vulgarni kič. Nacionalističkom samoljublju desničara pridružio se nacionalistički fanatizam. Fanatizam je, inače, ukorijenjen u kolektivnoj narcisoidnosti.
Nacionalističke frustracije pretvarale su se u šovinističku agresiju. To je, eto, samo djelić društvenog stanja u kome su nastajale zavodljive zablude.
(opširnije u Pobjedi)
foto: Nedeljnik
