Nije potrebna neka silna matematika ni računica koja „Ljeto na Morači“ može da učini uspješnom akcijom. Dovoljno je samo da se stepenicama, dolje ispod Blažovog mosta, spuste oni Podgoričani, koji na društvenim mrežama raspravljaju danima jesu li Skaline - Sastavci ili su Sastavci - Sastavke...
Ima tih nekoliko tako tipično podgoričkih ljetnjih momenata... Kada pust, užegao i ispečen bulevar zatreperi izmaglicom kao pred okršaj u vesternu. Ili lagan jugo u centar, pred samu zoru, donese miris mora. Tada je svaka fatamorgana uspomena.
Napušteno mjesto
Tada dolje, pod Blažovim mostom, u magnovenju, izroni kućica crvenog krova. Sklepana od dasaka, a ipak toliko dragocjena da su je prije dvije decenije i još koju godinu Podgoričani zvali - Perper.
Ova kućica Raca Lekovića bila je artefakt onih posljednjih dana kada se obala Morače zaista mogla i morala nazivati plažom. Usud propadanja je takav da vreba iz prikrajka i nastupa lako, kao da neće - naročito u sjenci kolektivnog nemara.
Sjećanje na koncerte gore kod tvrđave, u dvorištu starog, a sada srušenog Doma književnika, neraskidivo je vezano za priču o već napuštenoj kućici „koju samo što Morača nije odnijela“.
Ćutanje rijeke
Jedan koncert Obojenog programa na samim Sastavcima, prije samo pola decenije, treperi u sjećanju kao simpatično junačenje lokalnih rokera koji su odlučili da pregaze Ribnicu na prve taktove pjesme „Kad se neko nečem dobro nada“. Ali i kroz jedan zaključak: „One temelje drvene kuće treba što prije maći, jer su ruglo sad kad je sve ostalo rijeka ponijela...“
Tek, Skaline su sada utonule u tišinu. Nema dovoljno dobre ljetnje računice ni za onu kafe-terasu od prije nekoliko godina. Morača, umorna, mršava i tiha, kao da uopšte ne teče. Kao da čeka - one iste ljude i negdje zalutalu Ribnicu - da ispriča šta je to sve prohujalo sa njom, nakon svih ovih godina.
Čak je i namjera našeg najvećeg slikara, Petra Lubarde, da na tom mjestu izgradi atelje, potonula u zaborav. Ipak, traje najljepše umjetničko djelo ikada naslikano o Titogradu i Podgorici - njegova slika koja, iz perspektive druge obale, „puca“ upravo na mjesto susreta dvije rijeke.
Kućice na Adi
Kako je samo dragocjena i istinita Lubardina vizija koji odatle, poput prizme, rasipa zrake i otkriva puteve i tokove! Mimo svake geometrije i logike, ali po jasnoj mapi duše ovdašnjeg čovjeka. Ka modernom, bijelom gradu ogledala, ili kućama načičkanim po temeljima istorije, ili planinama koje gradu čuvaju stražu. Ili ka moru koje mu u ljetnjoj noći pruža konačno, mediteransko odredište...
Baš zbog tih Skalina, Lubardine slike i grada koji se razbaškario toliko široko da mu san pod planinskom kapom čuvaju sjenovite plime, ne treba da vas čudi to što ćete na Adi Bojani prepoznati najprije podgoričku mladost. Kao da je u svakoj od onih kućica ugrađena neka od dasaka Perpera, kućice Raca Lekovića. I kao da svaka krije djelić odgovora na pitanje šta nam je to sve prohujalo sa Moračom...
Stojan STAMENIĆ
FOTO: FB stanica Uspomene stare Podgorice
