Piše:
Vladimir Maraš
Nećete mi vjerovati. Jedina briga koju sam imao pri dolasku drugog čovjeka Sjedinjenih Američkih Država u zvaničnu posjetu Podgorici, bila je hoćemo li imat dovoljno piste za onaj neki „Air Force“ iz flote američkog predsjednika, i to posebno zbog toga što je potpredsjednik Majk Pens nafačan kad su u pitanju teška slijetanja.
Pens je imao loše iskustvo početkom juna ove godine, i to na domaćem terenu, kada je usred jednog od njujorških aerodroma (La Guardia), njegov avion „proklizao“ sa piste i završio u kukuruzima (ovo je slikovito, nema tamo kukuruzišta). U zavisnosti koji prilaz pisti koristi, ođe je mogao da skonča kod Maraša u livadu. „Air Force 2“ u lubenice. Srećom, sletio je kako treba.
*****
Ljubaznošću administratora Fejsbuk stranice Američke ambasade u Crnoj Gori, na ovoj mreži emitovan je „live coverage“ dočeka i prvog protokola na pisti. Naletio sam na „live“ i zadržao se malo. U Podgorici je u utorak bilo pakleno vruće (o temperaturi na pisti da ne govorimo), što i nije neko čudo za ovo doba godine, plus se kompletan protokol obavljao u službenim odijelima. Limenom/duvačkom orkestru Vojske Crne Gore nije bilo lako, sigurni budite.
Pogađate, u jednom momentu krenule su himne. Prvo dragog i visokog američkog gosta. Ovo izvođenje spasio je aranžman dostojan himne. Na vrućini štimovi znaju da popuste, pa ćemo tome pripisati neke intonativne dileme. Onda je uslijedila himna domaćina, Crne Gore. Nju aranžman nikako nije mogao da spasi.
Apelujem da povedemo računa o izvođenju nacionalne himne na državnim protokolima. Ovo ne vodi ničemu. Melodija „Oj svijetla majska zoro“ nije baš zahvalna za aranžman dostojan himne, upravo zbog melodijske jednoličnosti.
Nego, ja razmišljam o muzici, a sve zaboravljam da bi inicijativa da se himna prearanžira, ne daj bože dokomponuje, odmah postala predmet političkih razmirica. Lijevi bi tražili više gudača u aranžmanu, desni više trilera na harmonici, a centar bi stameno branio postojeću verziju, da ne bude frke na političkom nebu. Bolje je onda da je ne diramo, proklizaćemo, bojim se. Ali da se ne lažemo - ova verzija himne nam ne zvuči najbolje.
*****
Imao sam ovih dana priliku da posjetim Kotor i Budvu. Na momente, imao sam osjećaj da se ovi gradovi nalaze u različitim državama. Razumijem da je sezona u punom jeku i da turisti vole kolce, ali izgleda da je Budva postala moderno Sutomore. Da ne griješim dušu, jeste Sutomore imalo taj duh ćevapa i narodnih kola koja su se protezala širinom ogromne bašte hotela Korali, ali je takođe bilo i srce rokenrola.
Za razliku od Budve, Kotor ipak čuva svoj duh i nudi nešto što liči na Crnu Goru kojom možemo da se predstavimo brojnim turistima. Budva, nažalost, i dalje dominantno drži stameni pop-folk kurs i ne odustaje. To je toliko uzelo maha da ponekad pomislim kako smo je kulturološki izgubili. To ne treba da bude tako. Ima Budva odličnih lokacija, čak i sadržaja vrijednih pažnje, ali se jednostavno ne vide u moru ružičastih ljetnjih pikanterija. Je li to strah od slabije posjete, ili smo mi svi jednostavno postali pop-folk, zaista ne znam, ali bi valjalo da što prije to utvrdimo.
Mislim da će Budva u sezoni uvijek biti puna turista, i to tako treba da bude. Međutim, samim tim treba da povedemo računa o tome šta i kako nudimo turistima da bismo za desetak godina, možda, ko zna, privukli i one posjetioce koji sada u širokom luku zaobilaze lokacije na kojima mogu da čuju isključivo folk muziku i vide takvu kulturu. Istovremeno, na nekim drugim lokacijama treba ostaviti narodnjake kao dominantan strateški razvojni kurs. Mislim da će nam svima biti bolje.
*****
Slika jedan: Perast, zaliv... veče, arija... Veliki brod na kom je organizovana svadba plovi kroz Bokokotorski zaliv. Sa broda deru najgori narodnjaci na desetak kilovata snage.
Nadrealna slika koja zaista zvuči i izgleda kao sistemska greška. Pa majku mu, ima li ikoga u čijoj je ovo nadležnosti da ih sprovede na otvoreno more, a da Stoliv, Perast i ostali zalivski gradići sa autentičnošću koju nose, budu spašeni ove pošasti? Za sada ne, nego dragi gosti, turisti željni odmora i kulture - vatu u uši.
Slika dva: Kotor, džez klub u Starom gradu... Pijanista i vokalna solistkinja izvode poznate džez standarde, koje možete čuti na bilo kojoj tački zemljinog šara...
Gužva, narod većinom iz evropskih zemalja, ima i onih kojima se istok prepoznaje na licu. Ćute, šapuću, slušaju, nagrađuju aplauzom svaki solo, svaku minijaturu koja odiše posebnošću mjesta i vremena u kome se odvija.
Došlo je vrijeme da shvatimo da je jedna od ove dvije slike višak u Crnoj Gori. Od nas će zavisiti i koja. Samo da ne proklizamo.
