Zejbeci su bili jedan neregularni turski vojni red, živjeli su u Osmanskoj imperiji, u Maloj Aziji. Povodom Drugog pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru kralj Nikola je o njima zapisao:
"S Abdul-Kemir-pašom došlo je i vojske u pomoć Omer-paši. U toj novoj vojsci bilo je oko 2.000 zejbeka iz Anadolije. Zejbeci nijesu do tada nikada dolazili na Crnu Goru. Bili su nova, neobična pojava u Arbaniji i po rastu i po odijelu, i po oružju, i po razmetljivom ponašanju svom. Turci su se s njima ponosili, rasprostirući najčudnija pričanja o njima. Među Crnogorcima su doista ostavili spomen o svome junaštvu. A još se više spominju po tome, što su imali gola koljena i dugačke noževe. Njih je malo preteklo i od ovijeh su zemljaci njihovi mogli razumjeti, da se jurišu crnogorskom ne mogu ni oni održati. No, do dolaska Abdul-Kerim-paše nije se počivalo na bojištu crnogorskom. Veliki vojvoda Mirko držao se na Jelenku kod Spuža, da ne pušta Turke u Bjelopavliće. A Abdi-paša nije htio da pođe sraman, te je jednako napadao i najposlije zauzeo crnogorske položaje. Veliki vojvoda Mirko povuče svoju vojsku u Zagarač. Vojska turska sa zejbecima pođe za njima u potjeru. Crnogorci, bijući se neprestano, ustupali su u redu, dok veliki vojvoda Mirko zapovijedi juriš u Turke, te vojska crnogorska zauze opet prve položaje. Turaka je poginulo tu, a najviše zejbeka, preko 600." (Petrović Njegoš Nikola I, Autobiografija; Memoari; Putopisi, Obod Cetinje i Pobjeda Podgorica, 2007, str 67 i 68)
Kralj Nikola piše i o učešču zejbeka u Bitki na Fundini, 2. avgusta 1876. godine. Prema riječima kralja Nikole poslije kratkog puškaranja Crnogorci su napali sa jataganima prve turske šančeve i nastala je prava kasapnica u kojoj su Crnogorci uspjeli da pokolebaju Turke koji su bježali iz prvih u druge šančeve, pa u treće... Evo kako opisuje kralj Nikola:
"Prosu se obije strane veliki oganj, ma puškaranje nije dugo trajalo. Crnogorci s noževima učine juriš. Turci su se dugo i žestoko opirali. Najposlije pobjegnu iz prvoga šanca u drugi, a Crnogorci uskoče za njima u šančeve. Na prvijeh pet šančeva ponavljala se ova uporna krvava borba. Crnogorci su se rukama dohvatili šančeva i uskakahu u njih, a Turci su se očajnički branili puškama i noževima i najposlije kamenjem i kundački, kad već nijesu mogli puške puniti. Crnogorcima su ostajale puške u rukama slomljene i iskrivljene. Pošto se Turci slomiše i pobjegoše iz prvijeh pet šančeva, opučila je cijela vojska turska i iz svijeh donjih šančeva da bježe bez obzira. U tome polomu stigao je od Boža Petrovića martinićki bataljon i pomoć vojvodi Plamencu, kojega je on odmah puštio da udari Turcima s boka, te je nastala još viša kasapnica. Od prvijeh šančeva pa sve do Podgorice trajao je najužasniji pokolj ćerajući Crnogorci Turke sustopice. Boj je razdvojila noć. Turaka je poginulo preko 6000, mnoštvo oficira i 5 miralaja. Od ljutijeh zejbeka ni polovina nije ostala živa. Vojska turska tako je bila razbijena, da se ni sjutradan nije mogla sva okupiti. Crnogorci su i sjutradan po bitki još do 300 turaka na bojištu pohvatali ili poubijali." (ista knjiga, strane 225 i 226)
Nešo Stanić u knjizi "Spomenica sjeni podgoričkih Srba, knjiga II" (Cetinje, 1912) piše kako su zejbeci 5. avgusta 1876. na Tabačkom mostu iz obijesti ubili popa Jovana Popovića, a istog dana su ubili i Mitra Ćućina Radetića. Ako su datumi u skladu (julijanski i gregorijanski kalendar), 2. avgusta su zajbeci doživjeli katastrofu na Fundini, a 5. avgusta su iz bijesa, nemoći i frustriranosti ubili slučajne pravoslavne namjernike u Podgoricu. Da napomenem, Nešo Stanić piše o podgoričkim Srbima; oznaka Srbin je u 19. vijeku i početkom 20. vijeka u običnom narodu označavala vjersku pripadnost, srbin je značilo isto što i danas - pravoslavac, za ovu tvrdnju postoji mnogo prvoklasnih izvora. No, takođe, elita, ono malo obrazovanih ljudi kod nas, su od druge četvrtine 19. vijeka počeli da šire ideju da su Crnogorci po narodnosti Srbi, što nikada prije dolaska Sime Sarajlije nije bilo u iole značajnijoj mjeri propagirano. Srpska nacionalna ideja je do dolaska Sime Sarajlije u Crnu Goru (jesen 1827) postojala u nekom najminimalnijem obliku kod cetinjskih vladika, ali je bila beznačajna i narodu nepoznata. Jednostavno, suštinski, srpska narodnost u Crnoj Gori je izmišljena u drugoj četvrtini 19. vijeka.
Evo što Nešo Stanić piše, kako je skončao pop Jovan Popović, a i kako je ubijen jedan Radetić:
Priredio M. Ćosović
