Piše: Vladimir Maraš
Bokokotorski zaliv je jedno od najljepših mjesta na planeti. Tu valjda nema dileme. Ako o njemu slično govore i mnogobrojni turisti, zašto bismo sumnjali?
Ali da li zaista činimo sve da taj dragulj ostane takav nakon nas?
Tema sigurno zahtijeva stručne i duboke analize, ali ono što prosječan turista može da vidi izgleda otprilike ovako – predivan pejzaž, pogotovo kad vam nakon Veriga pogled pukne na Perast, a malo je drugačije kad se iz Perasta osvrnete ka Verigama.
Novosagrađeni dio na Kostanjici neodoljivo podsjeća na dječju igru i onaj mali, žuti bager kojim trogodišnjak odvaljuje dio brežuljka i pravi štetu, razbijajući idealni zeleni tepih kojim je pokrivena zapadna strana Veriga.
Kanalizacioni sistem u zalivu nije primjeren godini u kojoj ovo pišem, pa se dešava da, osim miomirisa u određenom dijelu dana, zaplivate i kroz „šišarke“.
Takođe, ne smijemo zaboraviti ni veliki broj ogromnih kruzera koji svakodnevno prođu kroz zaliv, praveći putnicima ugođaj obilaska Kotora. Da li se oni odnose prema našem zalivu kako treba, pitanje je sad.
Znam da treba da se poštuju pravila i nadam se da to rade. Ima onih koji sumnjaju, a argumentaciju nude u večernjim satima, kada se u zalivu pojavljuju čudnovato definisane linije prljavštine, koje se na mjesečini lako prepoznaju kao doprinos čovjeka zalivu.
* * *
O nekim drugim kontaminacijama pišem skoro pa redovno. O zvucima koji dopiru sa raznih strana zaliva možemo da govorimo u nedogled. Zamislite sliku mirnog mora u sumrak, gdje zalivom, zvuk nošen maestralom prinosi ušima milozvuke ružičastih tonaliteta i još ružičastijih pevaljki sa problematičnom intonacijom i dikcijom.
U današnjem sistemu vrijednosti, te pojave su zvijezde. Zvijezda nije ni Miloš Karadaglić, ni Saša Perunović, ni Nina Perović ili Roman Simović. Naša djeca ne znaju ni ko su ovi ljudi, ali većina će znati svaki tekstualni besmisao prolaznog ljetnjeg hita.
Kažu mi: „To je demokratija - svi mogu da biraju ono što im se dopada.“ Ta zabluda će nas, bojim se, koštati nacionalnog kulturološkog identiteta. Zamjena teza je ozbiljna opasnost modelu za koji se naša država makar deklarativno zalaže – model zapadne civilizacije, jer pripadamo evropskom kulturnom prostoru.
* * *
Onda dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj nam srpski mediji u našoj zemlji, predvodnici evropskog puta Crne Gore, plasiraju kao pop mejnstrim jeftinu muzičku estetiku i promovišu je kao poželjan kulturološki model koji idealno korespondira sa nacionalnim interesima.
E neće da može. No, iz nekog razloga, evo ipak može. Vidjećemo do kada. Nadam se samo da vaskolika srpska estradna scena i njihovi producenti uredno plaćaju poreze našoj državi.
Svi znamo ili makar pretpostavljamo da koncerti „pop/folk zvijezda“ koštaju na desetine hiljada eura, da najčešce nastupaju na mjestima koja primaju više od hiljadu ljudi, sa cijenom ulaznica između sedam i 20 eura.
Zainteresovanom pojedincu dovoljan je običan android kalkulator da izvrši prostu računsku radnju sabiranja. I izvuče poneki zaključak.
Nikako da čujemo i zvanične organe o ovom pitanju, a valjda i to spada u zvanične državne prihode. Ko, kad, koliko... I to je valjda interes Crne Gore, posebno u ljetnjoj sezoni, kada sve vrvi od turista koji su došli da ostave novac upravo kod nas.
Ukoliko me sjećanje ne vara, nekada davno, kafane koje imaju „živu muziku“ uredno su obračunavale i takozvani „muzički dinar“, uz račun za iće i piće. Za muziku se otprilike plaćalo deset odsto vrijednosti računa.
Upravo tako, iznos koji je evidentiran na računu - fiskalnom, jer Jugoslavija je bila mrvicu sređenije društvo.
Onda su muzičari većinom bili isplaćivani preko žiro računa, uz plaćanje svih pripadajućih obaveza prema državi.
Da li je to tako sada, nijesam siguran, ali jesam da najezda većinom srpskih folk diva, prolazi Crnom Gorom kao roj skakavaca - pravi samo pustoš, po svim šavovima.
* * *
Dugoročno, sve navedeno je neodrživo. Moramo zaštititi i zaliv, moramo pažljivo brinuti o moru i planinama, moramo zaštititi mentalno zdravlje nacije.
Mlađe generacije koje ne znaju za bolje, moraju od starijih naučiti da demokratija nije samo vladavina većine.
Vladavina većine ima smisla samo u društvima koja su već postavila jasne standarde kulture, življenja, obrazovanja, zdravstva, očuvanja prirode...
U društvima poput našeg, koja još nemaju postavljene te standarde, demokratija postaje problem, jer većina preuzima dominaciju nad manjinom, koja zbog nedostatka standarda pati.
Sve u svemu, odgovorni ljudi u državi treba da budu svjesni ovoga i urade sve da se evropski sistem vrijednosti definiše i uspostavi i kod nas.
Jasno je da će to uraditi vlast koja će možda zbog toga i izgubiti izbore, ali to je dug koji imamo prema državi, prema mladosti koja treba da je vodi u neko srećnije vrijeme. A dug je zao drug.
Objektiv, Pobjeda
