Američki režiser Džošua Openhajmer „rastrgnut“ je istog trena kada je stigao u Sarajevo. Za njim je bila jurnjava po svim mogućim lokacijama Sarajevo film festivala – od crvenog tepiha preko dvočasovnogmasterklasa do projekcija i susreta sa filmskim profesionalcima.
Openhajmer nije mogao, niti je želio, da dođe do daha.
Pričao je i pričao i pričao, zaboravljajući na sve rokove gustog festivalskog protokola, praveći pauzu samo da se kratko i sa najblagorodnijim osmijehom izvinisvojoj asistentkinji zbog toga što je opet ostao duže od planiranog.
Jednostavno nije mogao da se odvoji od sarajevske publike zbog koje je imao osjećaj da su njegovi genijalni dokumentarci „The Act of Killing“ i „The Look of Silence“ konačno došli kući.
Openhajmera smo zamolili za intervju u trenutku najvećeg „ludila“, nakon što je puna dva sata pričao u Kinu Meeting Point, dok ga je vozač u upaljenom automobilu čekao na parkingu da ga odvede u Hotel Evropa.
Pokušao je molećivo da se izvuče, ali onda su izgovorena dva imena – Dušan Makavejev i Hana Arent.
Iste sekunde je rekao: „Upadaj u kola.“ Diktafon je upaljen, a razgovor vođen tokom vožnje koja je (srećom!) potrajala petnaestak minuta. Naravno, ova ljubaznost i nevjerovatna prirodnost koju imaju samo najveći među najvećima samo su neki od razloga zbog kojih nam je ovo najdraži i najdragocjeniji intervju ikada objavljen u Objektivu.
Ostale razloge pronaći ćete u Openhajmerovim odgovorima.
OBJEKTIV: Jedan od rijetkih momenata kada ste se namrštili tokom masterklasa bio je kada je gošća iz publike pomenula „nedostatak gena empatije“ i „rođene psihopate“.
Dali ste iscrpan odgovor, čija je poenta da ne postoji podjela na dobre i zle ljude. Baš o tome pisala je Hana Arent u knjizi „Banalnost zla“. Mislite li da je ljudima lakše da demonizujuzločince nego da pokušaju da shvate šta je dovelo do njihovih postupaka kao Arent, analizirajući genocid tokom Drugog svjetskog rata?
OPENHAJMER: Sigurno jeste. Samo, kada već govorim o načinu na koji sam pristupio članovima odreda smrti u Indoneziji u kontekstu knjige „Banalnost zla“, moram nešto da napomenem.
Kao što znate, Hana Arent pisala je obanalnosti zla analizirajući suđenje njemačkim oficirima, prvenstveno Adolfu Ajhmanu. To uopšte nije bio intiman proces.
Ja sam izabrao intiman proces prije nego što sam počeo da snimam „TheActofKilling“. Želio sam da upoznam članove odreda smrti kao ljudska bića.
Pretpostavljam da sam uzeo zdravo za gotovo činjenicu da oni moraju da budu ljudska bića. Jednostavno mi nikada nije palo na pamet da ih posmatramna drugačiji način, kao da nijesu ljudi.
Oni koji su preživjeli genocid to najbolje znaju. Ljudi koji su ih prijavili i zbog kojih su završili ulogorima bili su njihove komšijei prijatelji.
Arent se bavila banalnošću zla u limitiranim uslovima – posmatrajuci suđenje. Ja sam pokušao da napravim korak dalje i ulovim ne banalnost, nego ljudskost zla.
Da pokažem da zlo izvire iz naše ljudske, a ne neljudske strane. Mi znamo da smo zli, ali ne možemo da prestanemo da radimo užasne stvari zato što se plašimo da priznamo sebi da je ono što radimo pogrešno.
OBJEKTIV: Hoćete da kažete da je Vaše mišljenje o ljudskoj prirodi bilo isto prije i poslije snimanja dokumentaraca?
OPENHAJMER: Prije nego što sam ih upoznao, razmišljao sam o tome da li ću ih vidjeti kao monstrume.
Međutim, kad god sam se susreo sa njima vidio sam ljude. Moj prvi instinkt bio je da nikome ne sudim. Akosam već želio da ih snimam, morao sam im prići kao ljudima – jer sam i ja ljudsko biće.
Ovako sam razmišljao oduvijek, od kada sam bio dijete, tako da mislim da se moj pogled na ljudsku prirodu suštinski nije promijenio.
OBJEKTIV: Nema mnogo režisera koji bi bili u stanju da priđu ovoj temi na takav način. Štaviše, nevjerovatno je da ste se usudili da razumijete počinioce zločina, ne plašeći se da će Vas optužiti da ste „dali glas ubicama“.
Takve kritike su bile rijetke, ali ih je bilo, zar ne?
OPENHAJMER: Da, dobio sam kritike zbog toga što sam ubicama dao platformu da se izraze. Ipak, mislim da ova vrsta kriticizma dolazi samo od ljudi koji se osjećaju veoma neprijatno zbog toga što su se identifikovalisa počiniocima zločina.
Pomislili su: „Postoji sličnost između mene i njih. I mi možemo da postanemo počinioci zlocina.“
U dokumentarnom filmu ne postoji takva stvar kao što je pristup „mušica na zidu“. Baš suprotno – režiseri se uvijek uključuju i miješaju. Mi moramo da budemo slonovi u sobi.
Možemo da se kamufliramo i prikrijemo prisustvo, ali to je veoma dosadno. Lišava nas mogućnosti da dobro rasvijetlimo temu. Ako odaberemo nemiješanje, nećemo dobiti autentičan film.
Dobićemo nešto što je predvidljivo i tipično. Ako pogledate najveće masterpisedokumentaristike, vidjećete osobe koje se otvaraju baš zbog toga što je kamera prisutna.
OBJEKTIV: To je najveća vrijednost filma „TheActofKilling“. Nijeste dokumentovali samo prošlost, već ste otkrili užasnu stranu sadašnjosti – nemogućnost svih aktera genocida da nastave dalje dok se javno ne objelodani šta im se dogodilo...
OPENHAJMER: Da, suštinski nijesam snimio filmove da bih ukazao na genocid koji je zaboravljen i kog se moramo sjećati.
Znam dovoljno o istoriji da bih bio svjestan da se mnogo stvari lako zaboravlja.
Ono čime sam bio fasciniran u Indoneziji je činjenica da nijedan od članova odreda smrti nije bio kažnjen.
Oni su ostali potpunonedodirljivi. I dan-danassu na vlasti. Zamislite samo da je Radovan Karadžić poslije rata postao predsjednik BiH i počeo da upravlja državom u Sarajevu.
To je situacija u kojoj se nalaze ljudi u Indoneziji već 50 godina. Njihovo iskustvo je bilo okidač filma. To shvatanje da preživjeli žive terorisani u tišini pola vijeka, bez mogućnosti da govore o onome šta im se događa, a počinioci zločina vladaju zemljom.
Hvale se i predstavljaju zločine kao činove herojstva, ne prestajući da koriste jezik „pobjednika istorije“.
Poenta cijelog filma bilo je hvatanje te apsurdnosti – svijeta hvalisavih zločinaca, preživjelih koji ćute i režima straha u kojem žive.
U filmovima jeste prvi put prikazano šta se dogodilo 1965. godine u Indoneziji, ali poenta je bila drugačija – da pokažemo da se genocid nikada nije završio.
OBJEKTIV: Neko u publici je tokom masterklasa prokomentarisao da ste oba filma vrlo lako mogli da snimite u Bosni i Hercegovini. Šta mislite o tome?
OPENHAJMER: Ne znam dovoljno detalja o istoriji BiH da bih precizno odgovorio, ali mogu vam reći šta sam osjetio kada sam došao u Sarajevo.
Rizikovaću da ponavljam izrečeno i dosađujem, ali moram da ponovo da kažem ono što sam rekao tokom masterklasa.
Nije mi dozvoljeno da se vratim u Indoneziju nakon premijere 2012. godine.
Dobijao sam prijetnje od vojske i još ih dobijam. Hiljade ljudi iz Indonezije pogledalo je oba dokumentarca onlajn, ali nikada nijesammogao da dođem na projekciju, vidim sve te ljude i podijelim filmove sa njima.
Kada sam stigao u Sarajevo, imao sam osjećaj najpribližniji onome koji bih imao na projekciji u Indoneziji.
Prikazivanje mojih filmova u Sarajevu ima najviše smisla, u moru svih silnih putovanja i projekcija širom svijeta.
Srpski nacionalisti nijesu na vlasti u Sarajevu, ali u vazduhu se još osjeća mnogo nekažnjivosti, tišine i straha...
OBJEKTIV: Upravo zbog toga ste bili idealan gost SFF programa „Suočavanje sa prošlošcu“. Ovdje na Balkanu se minuli događaji odveć lako mitologizujuili potpuno zaboravljaju...
OPENHAJMER: Svako okretanje leđa prošlosti je igranje sa vatrom. Mi jesmo naša sjećanja. Mi smo naša prošlost.
Fokner je rekao: „Prošlost nije mrtva, nije čak ni prošla.“ Sjetite se samo situacije u kojoj je decenijama Adijeva porodica („TheLookofSilence“)...
Ne mogu da pogledaju u svoju prošlost, niti da je podijele sa drugima. Ne smiju da se sjećaju ljudi koje su voljeli. Osuđeni su da žive sami. U lažima.
Kada ne možeš da pogledaš u svoju prošlost, mnogo ti je lakše da je blokiraš i potisneš. Ili zaboraviš i lažešsebe.
Ne smijemo da zaboravimo da su u filmovima prikazana tri iskustva – žrtava i počinioca zločina, ali i njihove djece.
Kako oni mogu da žive zajedno i saosjećaju jedni sa drugima ako ne mogu da se osvrnu u prošlost i vide ko su zaista bili?
Koliko god ljudima bilo teško da to prihvate, naša sposobnost da oprostimo i pronađemo mir najviše zavisi od toga da li možemo da razdvojimo počinioca zločina od onoga što je uradio.
Moramo da razdvojimo ljudsko biće od zločina. Samo tako možemo da oprostimo.
Kako zavoljeti zločinca
Openhajmerov masterklas u sarajevskom Kinu MeetingPoint nije bio samo razgovor sa publikom, već katarzično iskustvo.
Ako postoje filmovi i režiser koji mogu da iscijele, zapitaju ili prosto pokrenu klupko emocija u gledaocima, makar na nekoliko sati, onda su to sigurno Openhajmer i njegovi dokumentarci.
Od prve do posljednje rečenice koju je izgovorio, bilo je jasno da nema lažne kurtoazije u Openhajmerovoj tvrdnji da mu sarajevsko prikazivanje filmova „The Act of Killing“ i „The Look of Silence“ znači mnogo više od svih ostalih projekcija.
Najbolji dokaz stigao je u trenutku kada je Openhajmer pričao o Anvaru Kongu. Prije nego što su ušli u salu, posjetioci SFF-a divili su se njegovoj moći samokontrole i suzdržavanja da golim rukama ne udavi sve članove odreda smrti čije je priče snimio.
Ali... Openhajmer je visoko premašio njihova očekivanja. Ne samo što nije rekao da mrzi, prezire ili se gadi Anvara Konga, već je izgovorio nešto potpuno nepojmljivo – da je zavolio zločinca.
Izgovoriti ove riječi u gradu čije su zgrade još pune rupa od metaka nije samo hrabro – ravno je ludosti i društvenom samoubistvu.
U sali nije nastala neprijatna tišina i daleko od toga da je neko pokazao kako je šokiran izjavom ovog čovjeka koji je u tom momentu postao gotovo hristolikafigura.
Ipak, nekoliko minuta gledala su ga potpuno sablažnjena lica. Mnogo će vode poteći Miljackom, Moračom, Dunavom i svim rijekama ovog svijeta dok ljudi shvate kako je Openhajmer, inače Jevrej (!), došao do stadijuma da zavoli „monstruma“, „psihopatu“ i „koljača“.
Tek rijetki će i sami uspjeti da se izdignu iznad mržnje – najjednostavnijeg načina da se čovjek bori sa nepravdom.
Ali, nekad je sasvim dovoljno, kao tog dana na Sarajevo film festivalu, da vidite kako postoje ljudi kao što je Openhajmer koji to mogu. Tada vas neki čudan mir preplavi..
Razgovor vodila Marija Ivanović, Pobjeda
Naslovna fotografija: christofferphoto.com
Fotografije u tekstu: IndieWire.com, ScreenDaily, The Cinematika.com
