Bilo je potrebno nekoliko decenija da se slavni makedonski i američki reditelj Milčo Mančevski (1959) ponovo vrati u Crnu Goru. Nije dolazio od djetinjstva. Ovaj put, na crnogorsku obalu doveo ga je producent Zoran Živković i zamolio ga da bude predsjednik žirija u glavnoj takmičarskoj selekciji Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala.
Bila je to jedinstvena prilika da domaća publika početkom avgusta prvi put uživo vidi autora čuvenog filma „Prije kiše“, koji je u Veneciji osvojio „Zlatnog lava“ i još 30 važnih internacionalnih nagrada. Nakon četiri dugometražna igrana filma, Mančevski će naredne godine predstaviti najnovije ostvarenje „Bikini Moon“, koje je snimao u Njujorku.
Otvoren, gospodstven i ljubazan, rado je pristao na intervju za Pobjedu, u kojem govori o savremenom filmu, festivalima, Holivudu, društvenoj situaciji u Makedoniji, svom životu u Americi, u koju je iz Skoplja otišao sa 19 godina.
POBJEDA: Je li Vas trebalo dugo nagovarati da dođete na Filmski festival u Herceg Novom?
MANČEVSKI: Sreo sam producenta Zorana Živkovića i odmah smo se našli na istoj talasnoj dužini. Bio je izuzetno profesionalan i fin čovjek. Činjenica da nijesam bio u Crnoj Gori od djetinjstva samo je bila plus. Želio sam ponovo da dođem.
POBJEDA: Kakvi su utisci?
MANČEVSKI: Odlični. Prisno je. Ljudima je stalo, ambijent je odličan. Odgledali smo filmove, odabrali ono što mislimo da je najbolje.
POBJEDA: Izjavili ste kako zbog života u Americi nijeste u prilici da pratite šta se događa u regionalnoj kinematografiji. Pa kako Vam se čine filmovi iz selekcije u kojoj ste bili u žiriju?
MANČEVSKI: Ima svakojakih filmova, kao na svakom festivalu. U jednu ruku to je pitanje selektorske politike, a u drugu pitanje ukusa. U principu, moram da priznam da inače ne gledam puno filmove. Radije pročitam knjigu, odem u galeriju ili gledam NBA...
POBJEDA: To je baš netipično za filmskog autora.
MANČEVSKI: Vjerovatno jeste. Ranije sam gledao puno filmova, sve sam upijao. Film je, nažalost, jedna maniristička umjetnost, gdje se radi jedno te isto. To je kao 18. vijek u slikarstvu, gdje se puno toga ponavlja u žanru. Nažalost, čak je i autorski film često žanr u Evropi i Americi. Želio bih da vidim više inovativnih filmova, bezobraznih, priča koje će nas iznenaditi, pa makar ponekad i neuspjelih.
POBJEDA: Da li filmske priče iz regiona mogu komunicirati i sa filmskom publikom na Zapadu?
MANČEVSKI: Zapad je široki pojam. U Americi strani film maltene ne postoji. Titlovani filmovi igraju samo u specijalizovanim bioskopima, u najvećim gradovima, imaju veoma mali broj publike. Čak ni striming nije nešto bog zna kako pomogao. U Evropi je to malo bolje, uglavnom zahvaljujući festivalima i zemljama kao što su Francuska i Italija. Imao sam sreću da moji filmovi, iako titlovani, igraju dobro u tim državama, ali u principu teško je za strani film da se probije. Pogledajte, recimo, koliko u regionalnim bioskopima kod nas ili na televiziji ima litvanskih, indonezijskih ili portugalskih filmova? Te zemlje prave filmove, samo što je puno teže da pronađu publiku koju interesuju takve filmske priče. To je u najvećoj mjeri propust distribucije, plasmana i marketinga. Nije to uvijek do filmova. Holivud je Holivud u velikoj mjeri zbog distribucije, plasmana i reklame, a ne samo zbog samih filmova. Inače – da – priče iz regiona mogu da komuniciraju sa svakim, samo je pitanje dobre obrade, dobrog filma.
POBJEDA: Koliku ulogu u tom probijanju do publike igra sindrom malih kultura i povlašćena hegemonistička pozicija Zapada, sa koje se sa omalovažavanjem gleda na sve što nije globalna snaga i sila?
MANČEVSKI: Donekle to ima uticaja. Po prirodi stvari, čim si iz manje kulture, teže je da se probiješ. Nijesi vidljiv. Sa druge strane, neki festivali su prilično blagonakloni prema filmovima iz manjih kinematografija. Ponekad je teže ući u selekciju festivala ako imaš američki film, nego ako imaš iranski, ili iz male kinematografije. Nije toliko problem što velike kulture isključuju filmove iz manjih kultura, već što nijesu spremne da gledaju takva ostvarenja koja prave slobodniji i hrabriji autori, ostvarenja koja vode, diktiraju teme ili formu, umjesto da kaskaju i kopiraju veće kinematografije.
POBJEDA: Zašto nijesu spremne?
MANČEVSKI: Zato što često traže da ovi filmovi ispune očekivanja koja već imaju o tebi. Dakle, moraš da se uklopiš u to kako te oni vide napolju. Ja to odbijam, jer je to ružno, jedna vrsta rasizma, a i loše je za samo djelo. Kad sam pripremao moj film „Sjenke“, evropsku koprodukciju pet zemalja, u jednom trenutku trebalo je da sarađuje i jedna producentkinja iz Beča. Ona kaže meni da joj se priča strašno sviđa i pita me da li film može da bude malo više makedonski. Ja je pitam kako to misli, jer se čitava priča tog filma dešava u Makedoniji, na makedonskom jeziku, sa makedonskim glumcima i domaćom temom. Odgovorila mi je da joj ne izgleda dovoljno makedonski, dovoljno egzotično, onako kako ona zamišlja Makedoniju. Rekoh joj da mi ne jedemo ljude i pitam je li ikad bila u Makedoniji. Kaže da nije. Dakle, oni očekuju da film zadovolji njihova predubjeđenja.
POBJEDA: Na putu ka velikom tržištu izgleda da filmove iz malih kultura čeka gomila predrasuda?
MANČEVSKI: Šteta je kad autora više interesuje uspjeh nego kvalitetno umjetničko djelo ili autentičnost. Kada film iz male kulture pokuša da uđe na svjetsku scenu, postoji rizik da autor pokuša da se dopadne umjesto da priča svoju priču na svoj način. To nije problem samo kod filmova iz malih kinematografija, to je problem i kod holivudskih autora koji pokušavaju da se plasiraju, da se prodaju sistemu po svaku cijenu. Autor može da odluči da počne da se prodaje zbog plasmana. A to je krah autorske i kulturne autonomije. To obično znači da autor više ne stvara umjetnost, već konfekciju.
POBJEDA: Sa druge strane, autori relativno lako dolaze na svjetske festivale kada se bave starim ili aktuelnim društvenim i političkim problemima, kao što su ratovi, migracije, holokaust i slično. Kako to objašnjavate?
MANČEVSKI: Festivali, nažalost, traže društvenu ili političku aktuelnost i cijene je više nego estetsku ili filozofsku hrabrost. Ko zna kako bi danas prošli Bergman ili Felini.
POBJEDA: Da li to znači da su se festivali zasitili estetske i filozofske hrabrosti?
MANČEVSKI: Lijeni su. Neki festivali potkopavaju estetske temelje filma zato što hvale filmove samo zbog teme. Film nije reportaža, niti novinarstvo.
POBJEDA: Vi ste, ipak, makar geografski davno napustili tu tzv. autorsku, umjetničku Evropu i odabrali Ameriku. Ranije ste objasnili kako ste iz ondašnje Jugoslavije otišli zato što je sistem bio korumpiran. Imate li utisak da se nešto popravilo kada ponovo doputujete na ove prostore?
MANČEVSKI: Ne poznajem dovoljno ostatak regiona, pa mogu da govorim samo o Makedoniji. Nije se puno stvari promijenilo. To je i dalje plemenski način života, koji nas razara iznutra i kvari kvalitet življenja. Naša banda – vaša banda. Neke stvari su bolje, neke lošije, ali kvalitet se i dalje ne cijeni dovoljno. Ima strašno puno političke korupcije. A sad i bijede.
POBJEDA: Možda nije sve zbog vlasti, možda je nešto i zbog naroda?
MANČEVSKI: Pa, naravno, vlast nije došla iz inostranstva ili sa neke druge planete.
POBJEDA: Makedonija je stalno u žiži zbog nacionalističkih i političkih sukoba. Kako se osjećate kada tako sa velike udaljenosti slušate dosta pesimistične vijesti o svojoj zemlji?
MANČEVSKI: Puno sam danas povezaniji nego što sam bio ranije. Bio je jedan period kada uopšte nisam pratio šta se dešava. To je bilo kada sam napustio zemlju, prekinuo sve kontakte i jedino što sam znao o bivšoj domovini je ono što bih pročitao u Njujork tajmsu. Živio sam u Njujorku i počinjao karijeru kao reditelj. Sad puno više pratim, češće dolazim. Pokušavam da pomognem. Kad god radim u Makedoniji, stvori se prostor za promociju makedonske kulture jer se moji filmovi prikazuju po svijetu. Obično dovedem i koprodukciju, pa dođe puno stranih para koje se troše na lokalne filmadžije. Osamdeset posto finansija za moje filmove dođe iz inostranstva. Ponekad se lokalno pojavim sa komentarom, intervjuom o tome kako bi to moglo i trebalo da bude. Kažem svoje mišljenje. Blagi sam optimista. Posljednjih nekoliko godina je bilo tako loše da sad mora da bude bolje.
POBJEDA: Kakve su istine o Balkanu u kolijevci modernog novinarstva, tj. u Americi?
MANČEVSKI: Zavisi od toga šta čitate i sa kim razgovarate. Ima medija i ljudi koji znaju šta se ovdje dešava bolje nego mi. Ogroman procenat ljudi u Americi uopšte ne zanima ovo područje, veoma su neinformisani ne samo o Balkanu, Evropi, nego i o SAD-u. Što je i logično. Koliko mi na Balkanu znamo o Finskoj ili o Azerbejdžanu? Amerikanci su, zapravo, jedan dobronamjeran narod. Drugo pitanje je da li nam se sviđa njihova spoljna politika, ali obični ljudi jesu dobronamjerni, pomalo naivni i neinformisani.
POBJEDA: To je bukvalno nespojivo sa američkom spoljnom politikom, jer ih odavno bije glas da izazivaju ratove i žele da prigrabe što više resursa?
MANČEVSKI: Tendencija svake imperije u istoriji je da se širi. Ako se ne širi, počne da se sužava.
POBJEDA: Odrastali ste na tradiciji Kurosave, Bergmana, Fasbindera, Kišlovskog, Polanskog, Živojina Pavlovića, Anta Babaje i drugih... Šta je od svih njih ostalo u nekom Vašem sistemu vrijednosti?
MANČEVSKI: Od svakog pomalo. Od njih sam učio i još uvijek učim. Učim i od mojih studenata. Dođu klinci sa nekim rješenjem koje je odlično, koje te probudi i osvježi. Učim i od umjetnika iz drugih oblasti, kao što je Pina Bauš ili Nikolas Džar. Umjetnik, pa i svaki čovjek, treba da bude otvoren sistem, da kroz njega non-stop prolaze lijepe, ali i ružne stvari. Umjetnik može da crpi iz filmske i umjetničke baštine, ali da to postane njegovo, iz srca. On ne bi smio da se bavi bukvalnim ponavljanjem već viđenih filmova, a to se dešava u komercijalnoj i žanrovskoj kinematografiji. To je tužno. Studentima kažem da moraju da vjeruju u ono što rade, na način da vjeruju u osjećanje koje film stvara. Ostalo je samo rad i razvijanje zanata.
POBJEDA: Ako već ima toliko filmova koji su samo blijeda kopija već viđenog, kako objašnjavate činjenicu da te filmske priče ipak dođu do pozamašnih budžeta, čak i u kinematografijama koje su poznate kao strogi i oprezni ulagači?
MANČEVSKI: Ako računovođe vode studija, onda oni pokušavaju da smanje rizik, a povećaju profit. To obično znači podupiranje na već viđeno, na matricu već uspješnih filmova. U jednom periodu više sam se bavio Holivudom, dobijao sam ponude, pregovarao, čak sam i krenuo da radim nekoliko filmova kao što su „Tri kralja“, „Perfektno ubistvo“, „Sjeme zla“, „Pregladnjeli“.... Onda sam zaključio da tamo nemam dovoljno autorske autonomije i da to nije za mene. Niti imaš autorsku autonomiju, niti prijatan proces, niti se družiš sa bog zna kako finim ljudima. Jedino imaš puno para, a to nije dobro.
POBJEDA: Zašto nije dobro?
MANČEVSKI: Zato što te takav sistem uništava kao autora. Dobiješ gotov scenario, a ako studio riješi da ga promijeni, prosto to uradi. Glumce više bira studio, nego ti kao autor. Oni biraju ekipu, gledaju materijale i određuju, recimo, koliko ide krupnih planova itd. Potom gledaju izmontiran film, testiraju ga i mogu da odluče da, na primjer, promijene kraj.
POBJEDA: Dakle, reditelj je samo neki zanatlija na privremenom radu u Americi?
MANČEVSKI: Nije čak ni zanatlija, jer ga nešto previše ne poštuju. Tamo sam zaključio da je skoro nemoguće čovjeku u Evropi objasniti kako funkcioniše Holivud, zato što je naša tradicija, naš odnos prema umjetnosti potpuno drugačiji. U Evropi je reditelj neprikosnoven i film se snima zbog priče, autorskog pristupa i poetike. Holivudski film možda nosi poetiku sa sobom kao slučajnost, nuspojavu, zbog snažnog autorskog pečata nekih autora koji su uspjeli da to proguraju kroz sistem, ali se on snima isključivo iz finansijskih razloga.
POBJEDA: Negdje sam čuo da je glumac bog u Holivudu?
MANČEVSKI: Zvijezda je bog, glumac nije.
POBJEDA: Ko su zvijezde?
MANČEVSKI: Glumci koji imaju status zvijezde, glumci za koje ljudi plaćaju da ih vide. Kad se u Holivudu finansira film, pare se daju uglavnom zbog toga što neka zvijezda želi da igra u dotičnom ostvarenju. Naravno, ima strašno puno izuzetnih glumaca koji su bolji od zvijezda, ali nijesu zvijezde. Dakle, zvijezde se miješaju u sve, pa čak i odobravaju svaku rečenicu u scenariju. Više oni drže studio u šaci, nego što studio drži njih. Studio radi filmove isključivo zbog finansijskih razloga i ponekad za prestiž. Ako na to gledaš samo kao na mogućnost za pravljenje profita, onda je normalnije kad pokušavaš da imitiraš, da ponoviš ono što je prošle godine ili prije deceniju bilo uspješno. Zato ne razmišljaš o nekoj poetici i zato ti je glumačka zvijezda tako bitna, jer ti ona garantuje da ćeš prvog vikenda imati publiku. A prvi vikend je ključan, jer ako tad imaš publiku, onda su velike šanse da vratiš uloženi novac i zaradiš. Holivudom ne vladaju pare, nego strah. Svi se boje za svoje pozicije i zato svi rade sigurne filmove. Ako ne zaradiš i ne vratiš uloženo, propao si. Više nećeš raditi.
POBJEDA: Na Balkanu je drugi slučaj: imamo reditelje koji godinama rade loše filmove, ali stalno od države dobijaju pare za nove projekte. Potom se pravdaju kako se oni bave „autorskim filmom koji razumije samo mali broj publike“. Kako to tumačite?
MANČEVSKI: Vjerovatno je štos u tome što su oni možda loši reditelji, ali dobri za pakovanje projekata.
POBJEDA: Vaš prvi film „Prije kiše“ otvorio Vam je vrata svjetske filmske produkcije, naročite poslije „Zlatnog lava“ u Veneciji. Ipak, trebalo je da prođe šest-sedam godina da biste snimili sljedeće ostvarenje „Prašina“. Zašto je taj put do drugog filma trajao toliko dugo?
MANČEVSKI: Prvi producent „Prašine“ bio je Robert Redford i „Miramaks“ je trebalo da bude distributer. Međutim, ja sam uhvatio „Miramaks“ kako me laže i povukao sam projekat. Film je bio skup, a autorski. To je nezgodna kombinacija. Dakle, ako je autorski, on treba da bude relativno jeftin, a ako je skup, treba da bude komercijalan. Drugo, film nije imao jednu zvijezdu, već više velikih uloga, što komplikuje pakovanje filma. Treće, povezao sam se sa par glumaca koji su iskazali interesovanje, ali su bili neodlučni, pa mi je samo, recimo, Ričard Gir potrošio godinu dana. Četvrto, u isto vrijeme sam dobijao holivudske ponude, koje su bile primamljive. Dok sam razmišljao o tim ponudama, odlagao sam realizaciju „Prašine“.
POBJEDA: Pored priče filma „Prije kiše“, o kojoj ste mnogo puta govorili, izuzetan pečat ostvarenju dala je i fenomenalna muzika grupe „Anastasija“. Jeste li od samog starta željeli da baš oni komponuju muziku?
MANČEVSKI: Trebalo mi je više vremena da pronađem prave muzičare. Jedan od stubova filma je taj arhetipski ukus, pečat. Kad kažem arhetipski, mislim na neke djelove priče, situacije, jer sam htio da ljudi, recimo u Japanu ili Brazilu, lako shvate priču i da se ona ne opterećuje lokalnim detaljima. To se, između ostalog, postiže kroz korišćenje opšteljudskih arhetipova. Iz toga je proizišlo da mi treba mitsko, biblijsko osjećanje. To smo postigli pejzažima, licima i kontrastom između pejzaža i pojedinca. Onda sam dalje tražio da se to vidi i kroz muziku koja će biti bazirana na folkloru i Vizantiji. Otprilike sam znao kakva će ona biti i prije nego što je stvorena. „Poligram“ je insistirao da radim sa Goranom Bregovićem, a ja sam mislio da to nije dobro rješenje. „Anastasiju“ nijesam znao ranije, ali sam čuo njihovu ploču i to mi se dopalo.
POBJEDA: Nikad prije ni kasnije „Anastasija“ nije napravila tako dobar album. Pa ko je koga u ovom slučaju inspirisao, tj. kakav je bio Vaš uticaj na ono što su komponovali?
MANČEVSKI: Puno sam insistirao na tome kako će da izgleda muzika, aranžmani, koja pjesma gdje ide i gdje nam treba više paganskog, više lirskog itd. Radili smo zajedno, kao kad radiš sa montažerom.
POBJEDA: Nakon „Prije kiše“ i „Prašine“, režirali ste „Sjenke“, u kojima se bavite egocentrizmom, odnosno potrebom čovjeka da što više prigrabi materijalnog bogatstva. Međutim, mnogi su u ovom filmu nalazili priču o Egejskim Makedoncima i uglavnom su bili iznenađeni zašto ste ubacili elemente horora?
MANČEVSKI: Možda treba pitati kritičare zašto su na taj način pročitali film. U svakom slučaju, Egejska Makedonija je jedan mali, relativno nevažan djelić filma. A što se horora tiče, volim da gledam dobar, inteligentan horor i volim kad su osjećanja bazična i jaka. Izazov je za reditelja da uplaši ili nasmije publiku.
POBJEDA: Vaš posljedni film „Majke“ prepoznatljiv je prije svega zbog jedne neobične strukture, u kojoj miješate fiktivno i dokumentarno. Odavno već postoji stav o tome šta se smije, a šta ne smije kod žanrovskog filma. Ovdje ste, čini mi se, pokušali da razbijete pravila i kalupe i pokažete da film i umjetnost nijesu zatvorena kutija?
MANČEVSKI: Dužnost je umjetnika da otvara kutije, da ih razbija, pokaže put u neki novi način razmišljanja. Siguran put je dosadan. Zašto se time baviti? Nesiguran put donosi teškoće, prođe nekoliko godina između filmova, ima dosta sjekiracije, puno novih verzija. Sa druge strane, zadovoljstvo je kada smisliš nešto novo, kad se razbiju kalupi i stvori se nešto kvalitativno drugačije. Većina velikih djela mora da krene ili putem igre ili bezobrazluka. Ovo zvuči prilično hrabro, ali nijesam ja to izmislio. Miješanje fiktivnog i dokumentarnog postoji i u drugim umjetnostima. Film to rijetko radi, jer je jako starinska, dosadna umjetnost. Zaglavio je tamo gdje je bio roman u 19. vijeku.
POBJEDA: Mozaična struktura Vaših filmova izgleda da traži angažovanog i pažljivog gledaoca?
MANČEVSKI: Traži samo malo otvorenosti. To je kao i u životu, kada se upoznajemo sa ljudima. Ako smo malo otvoreni, šansa je da ćemo upoznati nekog divnog čovjeka kojeg inače ne bismo upoznali ukoliko bismo samo gledali sebi u cipele.
POBJEDA: Nakon svih ovih godina provedenih u Americi, je li Vam se potvrdio mit o „američkom snu“?
MANČEVSKI: Nikad o Americi nijesam razmišljao na taj način. Strašno volim Njujork, mada je veoma naporan. Dobro mi je. Živim onako kako sam želio.
Jovan NIKITOVIĆ, Pobjeda
