Bio je umjetnik s loptom, a zbog svega što je u svojoj karijeri ostvario, počašćen je time što je gradski stadion u Milanu dobio njegovo ime.
Na fudbalsku scenu ušetao je kao 17-godišnjak u dresu Ambrosiane, kako je nekad bilo ime Intera iz Milana. Dva puta je osvajao italijansko prvenstvo, jednom je osvojio italijanski kup, a početak Drugog svjetskog rata obilježio je dužim izbivanjem s fudbalskih travnjaka, navodno zbog loše cirkulacije u nozi. Čitavu 1940. godinu nije odigrao niti jednu utakmicu, da bi već iduće godine prešao u redove najvećeg rivala svog matičnog kluba, AC Milan.
Sezonu 1942./1943. igrao je za torinski Juventus da bi do kraja rata igrao samo neslužbene utakmice za Varese. Slavni Đuzepe tri puta je bio najbolji strijelac italijanskog prvenstva, a svoju golgetersku sposobnost pokazao je i u nastupima za italijansku reprezentaciju kada je debitovao 1930. godine u utakmici protiv Švajcarske i postigao dva pogotka.
- Meaca je bio velik, nepobjediv, čak i kad bi povremeno ušao u strašne krize izazvane seksualnim životom i strašću prema nogometu. Kada bi na terenu uzeo loptu, činio je stvari zbog kojih bi cijeli stadion zurio otvorenih usta - pričao je Đuzepe Prisko, nekadašnji potpredsjednik Intera.
Ali njegovi počeci nisu bili tako bajni kakva je njegova karijera na kraju bila. Mama ga je tjerala da radi u porodičnoj mesnici i čak je bila prisiljena sakrivati mu obuću kako mali Pepino ne bi gubio vrijeme na livadi. Nije time ništa postigla zato što je Pepino, igrom u uličnoj ekipi djetinjastog naziva “Maestri Campionesi”, naučio igrati bosonog. Tek kad je napunio 12 godina dobio je dozvolu za trening u klubu “Gloria”, gdje mu je jedan navijač kupio prvi par kopački.
Iako je ostavio neizbrisiv trag na italijanskim fudbalskim terenima, isto to se može reći da je uradio i po italijanskim bordelima. Naime, i danas kolaju glasine da je Pepino prije utakmice redovno posjećivao "dame noći" kako bi bio bolje spreman za nastupe.
