FILM "GRAIN": Čovjek je kavez u potrazi za pticom

Prije zvaničnog proglašenja pobjednika takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma 23. Sarajevskog festivala, meksički reditelj, producent i scenarista Mišel Franko rekao je da rijetko uživa u ulozi člana žirija. Ovogodišnji predsjednik žirija glavne takmičarske selekcije objasnio je da uživanje u ovoj ulozi zavisi od dva faktora koji se rijetko poklapaju – energije ostalih članova i kvaliteta filmova. Često se događa da u žirijima budu ljudi koji mu ne odgovaraju, a još češći je slab kvalitet selektovanih ostvarenja od kojih je odmah lako eliminisati barem polovinu. Međutim, kako je istakao Franko, 23. izdanje SFF-a donijelo mu je potpuni užitak.

Ne možemo da znamo da li je vijećanje sa Goranom Bogdanom i ostalim članovima žirija zaista donijelo lijepo iskustvo Franku, ali sigurno možemo da potvrdimo da je takmičarska selekcija dugometražnog igranog filma bila žestoka. Sedam prikazanih filmova, među kojima je bio gruzijski „Scary Mother“, zasluženi dobitnik Srca Sarajeva, dobro su zamislili i žiri i publiku SFF-a. Međutim, ako sudimo po nagradama posjetilaca SFF-a i odlukama žirija, dogodilo se nešto veoma neobično: čini se da je gledaoce najmanje zaintrigirao najvažniji film u glavnoj selekciji!

Na ovogodišnjem SFF-u održana je svjetska premijera filma „Grain“ („Zrno“) u režiji turskog autora Semiha Kaplanoglua koji je poznat po trilogiji „Egg“ (2007), „Milk“ (2008) i „Honey“ (2010). Poslije sedmogodišnje pauze, režiser koji je 2010. nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinalu vratio se sa najambicioznijim projektom u karijeri.

Ako se pitate zašto ga „kandidujemo“ za najvažniji film na festivalu na kom je prikazano 235 ostvarenja, odgovor je veoma jednostavan. Titulu „najvažnije ostvarenje“ može da dobije samo film koji sena unikatan način bavi ekstremno važnom temom koja pogađa veliku publiku, estetski je besprekorno i ne donosi samo iskustvo gledanja, već življenja priče na velikom platnu.

„Grain“ je crno-bijela kontemplativna drama sa SF elementima koja prikazuje apokaliptični, distopijski svijet na rubu smrti. Planetu polako savladavaju glad, suša, izbjeglička kriza, velike korporacije koje pokušavaju da „poprave“ stvari ulažući u istraživanja genetski modifikovane hrane... I najviše ljudska arogancija.

U prvom dijelu filma upoznajemo zakone na kojima počiva distopija prateći jednog od naučnika Erola (Žan-Mark Bar) koji pokušava da shvati zašto svaki GMO projekat njegove korporacije propada. U nastavku pratimo njegov put do kolege Semila, koji se povukao u samoću, udaljio od ljudi i nestao nakon što je precizno opisao zašto je svaki GMO projekat unaprijed osuđen na propast.

Zaintrigiran Semilovim etičkim a ne naučnim pristupom temi, Erol osjeća da samo ovaj naučnik može da odgovori na njegova pitanja. U momentu kada ga pronalazi počinje pravo putovanje – ali ne naučno, već eshatološko. Semil postaje neka čudna vrsta propovjednika Erola koji kreće na duhovno putovanje, napuštajući spoljašnji svijet i silazeći u sebe.

Kaplanogluov film nije lociran u prostoru i vremenu. Sniman je na tri kontinenta, dugih pet godina, uz podršku internacionalne glumačke i autorske ekipe. Izbor da film bude urađen u crno-bijeloj tehnici nije samo estetski, već znatno doprinosi atmosferi beznađa, ali i ujednačavanja segmenata koji su snimani na različitim lokacijama. Zato ostavlja utisak kao da je bezvremen – može da se odnosi na ono što je bilo, što jeste ili će tek biti. I to na bilo kom mjestu na Zemlji.

Poruka režisera je jasna: čovjekova arogancija i egocentrizam isti su odvajkada. Nijedan napredak nije ga ništa naučio, ni oplemenio. Štaviše, zbog vječitog jurcanja za materijalnim čovjek je izgubio suštinu – duh. Počeo je da gradi zidove da bi se zaštitio od nekoga i nečega, ne videći da pravi sebi zatvor iz kog nee ne može pobjeći. Postao je, kako to Franc Kafka prelijepo kaže, kavez u potrazi za pticom.

„Grain“ je posebno važan film u 21. vijeku, kada ne prestajemo da slušamo o svjetskim problemima koje moramo da rješavamo kolektivnim akcijama, a onda poslije bilo kojeg zajedničkog djelovanja ukapiramo da smo samo posrljali u još veću glupost. Pitanje koje je postavljeno Erolu – biraš li zrno ili duh? – jeste nešto što je svaki čovjek dužan da zapita sebe.

Nije važno koju stvar predstavlja zrno (tjelesnost, novac, ugled, moć, znanje). Duhovnost ga pobjeđuje u svakom obliku, ali samo pod uslovom da je čovjek spreman da zaroni u jastvo i shvati da ne može da promijeni ništa osim sebe. To je prvi i najteži korak ka mijenjanju svijeta i sasvim je logično da je planeta upravo zbog toga tu gdje jeste.

Dakle, zadovoljen je prvi kriterijum – unikatno obrađena tema koja je esencijalno važna najširoj publici (čitaj: cijeloj planeti). Drugi i treći su u bliskoj vezi. Upravo zbog upečatljivih režiserskih postupaka i Kaplanogluove vizije film „Grain“ prevazilazi iskustvo gledanja i pretvara se u ostvarenje koje se živi i udiše punim plućima.

Film „Grain“ mnogo duguje Andreju Tarkovskom, koji je uticao i na ranije radove Kaplanoglua. Prva asocijacija je, naravno, remek-djelo „Stalker“ sa kojim tursko ostvarenje ima nekoliko zajedničkih elemenata – vodiča, profesora, zonu i otrovnu prirodu. Međutim, nije riječ samo o elementima. Kaplanogluov film vaja vrijeme i ima sličnu atmosferu kao ostvarenja Tarkovskog.

Tokom predstavljanja filma na SFF-u, režiser se čak naježio na isti način kao ruski sineasta kada je neko iz publike nazvao „Grain“ naučno-fantastičnim ostvarenjem. „Solaris“ i „Stalker“ Tarkovskog imaju naučno-fantastične elemente, ali daleko su od SF-a, što je mnogo puta naglašavao Tarkovski. Isto važi i za „Grain“ u kom se naučna fantastika na sličan način koristi za istraživanje eshatoloških tema.

Druga neizbježna asocijacija su ostvarenja Bela Tara, najslavnijeg vlasnika najdužih kadrova u filmskoj istoriji. Nepreglednim, pustim prostranstvima i ogromnim, napuštenim zgradama sa visokim tavanicama, pleše kamera fenomenalnog Gilesa Nuttgensa, stvarajući osjećaj da su ljudi manji od zrna pšenice i beznadežniji od svih bića planete.

Arhitektura opustošenog, mrtvog svijeta uhvaćena je kjubrikovskom preciznošću – istovremeno je prelijepa i zastrašujuća, nešto kao fotografije iz „industrijske“ faze fenomenalnog Roberta Salgada.

Pritom, gradeći film koji poručuje da se samo poništenjem tijela može uzdići duša, Kaplanoglu je proganjajuće kadrove protkao sufi poezijom, misticizmom, istočnjačkom filozofijom i mnogim simbolima iz Kurana. Uspio je da ih uklopi u kompaktnu cjelinu koja ne djeluje pretenciozno, ostavljajući gledaocima da sami vide da li je vrijedno putovanje u sopstvo.

Šteta je to što je „Grain“ prošao gotovo neprimijećeno na SFF-u. Zaslužuje mnogo bolji nastavak festivalskog života. Modernoj planeti, koju je Vito Nikolić još davno želio da zaustavi da bi sišao (šta bi tek sada rekao!), veoma je potrebno pitanje koje postavlja Kaplanoglu, pa makar zauvijek ostala pri zrnu. „Grain“ će je podsjetiti makar na trenutak da je nekada imala i duh.

Marija IVANOVIĆ

FOTO: variety.com / sff.ba