Ovogodišnjim Bedem festom protutnjalo je mnogo kotrljajućeg kamenja, ali malo koji je uspio da se primakne tutnjavi legendarnog Dada Topića i benda „Time after Time“. Jedan od najvećih muzičara na prostoru bivše Jugoslavije imao je tvrđavu u šaci već na početku prve pjesme „Superstar“. Publika je postala još jedan član benda!
Tokom jednoipočasovne svirke i jednog bisa Topić je poveo posjetioce tvrđave na malo hodočašće vanvremenskim autorskim pjesmama i numerama koje je otpjevao sa grupom Time. Niko od njih ni u jednom momentu nije imao utisak da se na bini nalazi neko „veći od života“.
Kad nije pržio sa osmijehom koji mogu imati samo ljudi bezglavo zaljubljeni u muziku, Topić je skromno i stidljivo uvodio publiku u naredne pjesme. Uspio je da šarmantno zaobiđe zahtjev jedne dame da skine majicu, zagrlio cijeli bedem baladom „Da li znaš da te volim“ i napustio binu furioznom pjesmom „Rokenrol u Beogradu“, u čiji je naziv umetnuo ime Nikšića.
Ulovili smo Topića umornog, ali vrlo zadovoljnog atmosferom. Ogluvljeli od osjećanja egregora (dosezanje neizrecivog, stapanje zajedničke energije i potpuno razumijevanje koje može nastati u grupi ljudi – Viktor Igo), svašta smo ga nešto pitali i još svašta nešto zaboravili da pomenemo.
Nego, nije ni moglo da bude drugačije – Topić je hodajuća enciklopedija rokenrola koja ne može da se čita izduška. Budući da je raspoložen da nastavi da svira u Crnoj Gori, nastavićemo razgovor prvom prilikom. Do tada, čitajte šta nam je o Bedem festu, rokenrolu, R. M. Točku, narodnjacima i jugonostalgiji ispričao neponovljivi Dado Topić.
OBJEKTIV: Rekli se u jednom intervjuu da najviše volite okruženja od kamenja i ljude koji su dosljedni i čvrsti poput njega. Da li je „simbioza“ Vaše ljubavi prema kamenu i zidina drevne tvrđave kriva za odličnu reakciju na Bedem festu?
TOPIĆ: Prvenstveno zahvaljujem predivnoj nikšićkoj publici, koja je od samog početka koncerta na neki način postala član mog benda i stvorila motivirajuću i inspirativnu atmosferu.
Što se mene osobno tiče i moje ljubavi prema kamenu, rođen sam u kamenitom kraju, sličnom na kojem je nastala i nikšićka tvrđava, tako da odmalena ljubav prema kamenu nosim u duši.
Povijest cijelog čovječanstva od davnina zapisivana je u kamenu, kako bi za sva vremena ostajala svjedočanstvo kulture naroda i pojedinaca koji su je stvarali. Ja sam samo jedan od mnogih koji vjeruju da dobra i vrijedna djela zaslužuju vječnost.
OBJEKTIV: Jeste li ikada ranije dobili horski zahtjev da se skinete do pasa i uspjeli tako šarmantno da ga zaobiđete kao u Nikšiću?
TOPIĆ: Jesam, u Beogradu na promociji albuma „Torzo Dade Topića“ grupe Brkovi. Na zahtjev publike skinuo sam majicu, a bilo je to u kontekstu promocije tog albuma. To nisam htjeo ponoviti u Nikšiću, jer je bio sasvim drukčiji ambijent i muzika.
OBJEKTIV: Mnogo puta ste prilagodili ime grada u pjesmi „Rokenrol u Beogradu“ mjestu gdje ste svirali, ali na tvrđavi ste izgledali kao da stvarno osjećate stihove: „Cijeli život čekam priliku da pjevam u Nikšiću rokenrol“. Zbog čega Vam se festival dopao?
TOPIĆ: Činjenica je da dugi niz godina nisam nastupao u Nikšiću, tako da je „Cijeli život čekam priliku da pjevam u Nikšiću rock 'n' roll“ bio dobar izbor pjesme i mala promjena originalnog naslova.
Petar Šundić i ostatak ekipe, divni su ljudi i profesionalci u svakom pogledu. Oduševljava me njihov entuzijazam i ljubav prema festivalu koji je, upravo zahvaljujući njima, postao tradicionalan kulturni program, što će i ostati, nadam se, dugo vremena.
OBJEKTIV: Ove godine Šundić je podigao mnoge obrve spajajući Zvonka Bogdana i Biseru Veletanlić sa tvrdokornim izvođačima koji obično gostuju na tvrđavi. Šta Vi mislite o spajanju „nespojivih“ žanrova na smotrama alternativne umjetnosti?
TOPIĆ: Mislim da je dobra odluka organizatora da „Bedem fest“ afirmiše i promovira sve muzičke žanrove, pri čemu je osnovni kriterij izbor kvalitetnih programa. Publika voli „Bedem fest“. To je najvažnije i dokazuje kako Petar Šundić i ekipa svom gradu donose još jedan kulturni program.
Ljudima koji se eventualno ne bi složili sa izborom takve koncepcije „Bedem festa“ ne možemo zamjeriti na kritikama, ali ja sam uvjeren da su mnogi od njih bili na festivalu i da su svakako našli kulturne sadržaje koji su im bili po volji.
OBJEKTIV: Iznenadila sam se kada sam u jednom od Vaših intervjua pročitala da nemate negativne emocije prema narodnjacima koji svim „rokerima uzimaju hljeb“. Štaviše, rekli ste da Vam je potpuno okej ideja da sa Acom Lukasom snimite duet. Ne dijelite mišljenje umjetnika, poput Nebojše Glogovca, da su za pad sistema vrijednosti na eks-Ju prostoru krivi Dara Bubamara i njene kolege?
TOPIĆ: Uspjeh narodnjaka je naša stvarnost i ne vjerujem da je to samo jedna od poslijedica ukupnog pada sistema vrijednosti. Naime, Balkan je već godinama u procesu potrage za novim identitetom, jer naprosto ne možemo i ne smijemo prihvatiti život na margini svjetskih zbivanja, a koji nam je dodijelio novi „svjetski poredak“.
OBJEKTIV: Postoji i druga „teorija“ da je rokenrol na Balkanu ubio „čobanski rok Bijelog dugmeta“...
TOPIĆ: Bijelo dugme svakako nije i ne može biti sinonim za balkanski rok. Činjenica je da su promijenili neka razmišljanja i stavove u odnosu na svoj rokerski početak. Sve ostalo je tema za razgovor o trgovačkom i poslovnom duhu Gorana Bregovića.
OBJEKTIV: Narodnjaci najjače tezge imaju u inostranstvu, gdje gastarbajteri vene režu uz njihove poprostačene pjesme o „zelenoj travi doma mog“. Kako to djeluje nepravedno u svijetu u kom postoji Vaša katarzična ploča „Neosedlani“... Mislite li da ovakvi albumi nemaju šireg odjeka upravo zbog toga što izazivaju katarze, a ne instant, tra-la-la olakšanje?
TOPIĆ: Moj album „Neosedlani“ je samo jedna od priča i svjedočanstvo o ljudima koji su napuštali ove prostore u nadi da tamo negdje daleko mogu pronaći bolji život, što svakako nije tema koja veseli i stvara dobro raspoloženje. Narodnjaci se ne bave takvim promišljanjima o životu. Oni su naprosto zabavljači, a narod će uvjek prihvatiti zabavu, kako bi bar na trenutak zaboravio sve svakodnevne traume i stresove.
OBJEKTIV: Jedna od pjesama sa ovog albuma je „Hej, hej Jugosloveni“ koju obožavaju mnogi jugonostalgičari. Šta mislite o tome što su i Vas proglasili za „romantičnog jugonostalgičara“?
TOPIĆ: Znam da nisam jedini koji je romantično „jugonostalgičan“. Pravo je svakog čovjeka da pamti i ne zaboravlja ono što je nekada bilo dobro, a čega više nema.
OBJEKTIV: Nakon 46 godina karijere, sigurno jeste romantik ako još čvrsto vjerujete u stihove iz pjesme „Konji neosedlani“. Vjerujete li i dalje da „čovjek samo srcem dobro vidi“?
TOPIĆ: Da, vjerujem da čovjek samo srcem dobro vidi. Ljudi se rađaju kao dobra bića, a život koji je ispred njih svakako će odrediti da li će kroz njega hodati sunčanom stranom ili će zalutati u tami neznanja i prosječnosti.
OBJEKTIV: Koji Vam novi bendovi i autori pokazuju da ipak nije baš „sve pošlo u Honduras“ – i dalje ima muzičara spremnih da ostave srce na bini?
TOPIĆ: Svaka generacija ima svoje heroje i idole. Naravno, i dan-danas ima muzičara spremnih da ostave srce na bini. Muzičari su ljudi bogati duhom. Oni će uvijek biti anđeli čuvari umjetnosti i stvaralaštva, toliko potrebnog ovom svjetu.
OBJEKTIV: Potrebna je jedna „sitna knjiga“ da se nabroje svi muzičari sa kojima ste sarađivali – od Kovača, preko Bočeka, Točka i Stefanovskog, do Brajana Adamsa. Kad biste mogli da sastavite idealan bend, koje biste muzičare odabrali?
TOPIĆ: Kada bih mogao da sastavim idealan bend, našlo bi se na toj listi stotine imena muzičara koje poštujem. Bili bi to svakako muzičari koji su barem na trenutak osjetili i razumjeli riječi koje je izgovorio Frank Zappa: „Music is the best“.
OBJEKTIV: Kada sam slično pitanje postavila Točku, odgovorio je samo da je siguran za vokalistu. To može da bude samo jedan i jedini - Dado Topić.
TOPIĆ: Radomir Mihajlović Točak je genijalan gitarista i autor. Volim surađivati sa njim jer su njegova razmišljanja i muzika koju je stvarao, duboko emotivna, promišljena i originalna. Uvijek je spreman u meni probuditi inspiraciju i želju da to što radimo, uradimo najbolje što možemo.
OBJEKTIV: Za razliku od Točka, ostali ste vrlo prisutni na muzičkoj sceni i otvoreni za saradnju sa mlađim i starijim muzičarima. Šta nam možete otkriti o novim projektima?
TOPIĆ: Sada radim na nekoliko muzičkih projekata. Džez je uvijek bio prisutan u mojoj muzici i razmišljanjima. Najteže je okupiti muzičare koji su, nažalost, rasuti po cijelom svijetu, ali uspijevam surađivati sa mladim metal bendovima iz Finske i Holandije. Nedavno je izašao album „Sign of Heart“ finskog benda Wake the Nations, na kome izvodim jednu od njihovih pjesama, „This Feeling“.
Marija IVANOVIĆ
FOTO: Marko Nikičević
