Najljepša i najvjernija slika onoga što predstavlja nikšićki Bedem fest mogla se vidjeti trećeg dana ovogodišnjeg programa, tokom nastupa Grupe Beograd. Na tvrđavi je bila samo šačica posjetilaca koji su većinom visili na stepenicama čekajući nastup Bisere Veletanlić. Ispred bine na kojoj su nastupali pioniri elektronike iz Srbije bilo je svega nekoliko ljudi, pa je bilo veoma lako uočiti dvije rasplesane prilike.
Prva – sijeda muška glava, pomalo nesigurna, stidljivo mrda u ritmu Grupe Beograd. Druga – djevojka odjevena u crno, duge kose, toliko savršeno usklađena sa muzikom da vam se čini da biste čuli pjesmu uz koju igra čak i da ne ispunjava tvrđavu. Kako se pjesme smjenjuju, dvije prilike se polako približavaju. Djevojka ohrabruje čovjeka da igra. I on počinje da se smije i pleše sve sigurnije do kraja koncerta.
Domaćinski šmek
To je Bedem fest: festival na kom se sve generacije osjećaju kao da su kući. Mjesto na kom se sudaraju sirova pank-rok mladost i zrelost gladna evergrina. Sudaraju i prožimaju se, spremne da uče jedna od druge. Voljne da otkriju novu muziku, dok štite staru, dobru koja je većini iščilila iz sjećanja. Posvećene provjerenim muzičarima, ali željne i ponekog eksperimenta. Spremne da cijene privilegiju, koju Bedem fest već osam godina daje i mlađim i starijim posjetiocima, da prvi put u Nikšiću čuju muzičare koji nikada nijesu bili ili u gradu pod Trebjesom ili u Crnoj Gori.
Bedem fest je i poslije osmog izdanja uspio da zadrži domaćinsku atmosferu, koja se ne ogleda samo u gostoprimstvu koje se pokazuje muzičarima i publici. Ovo je festival koji iz godine u godinu postaje sve bolji zbog spremnosti da eksperimentiše, osluškuje želje publike i pokuša da ispravi greške koje je moguće iskorijeniti.
Na primjer, ranijih godina veliki problem pravilo je „probijanje“ muzike sa elektro stejdža koja je dekoncentrisala muzičare na bini i remetila užitak publici. Manje važan, ali bitan problem bili su toaleti smješteni u podnožju tvrđave. Dok se čovjek spusti, obavi to što ima i popne ponovo na tvrđavu, prođe nekoliko pjesama. I to pod uslovom da se uopšte vrati i ne surva negdje usput, ako je jadan odlučio da skvasi usta kojom kapljicom.
Previše baklji
Ove godine toaleti su napravljeni na tvrđavi, a problema sa miješanjem zvuka nije bilo. I bolje što nije, najviše za organizatore – Bisera Veletanlić, onako vrcava, aljivo-oštra i vrlo brza na jeziku, sigurno ne bi istrpjela bez grke da je „Zlatni dan“ poremetilo tuc-buc iz drugog dijela tvrđave. Jedina mala pretjeranost organizatora na ovogodišnjem izdanju bilo je paljenje baklji u čast muzičara. Crveni plamen zavijorio se previše puta, iako u pravim momentima. Manje baklji garantuje jači efekat i bolje naglašavanje posebnosti izvođača.
A kada smo kod izvođača... Bedem fest bio je domaćin muzičkog kaleidoskopa. S jedne strane tvrdokorni Direktori, DST, Pro Pain, Pankreas... S druge, džez lekcija od Bisere Veletanlić i benda Vasila Hadžimanova. S treće strane tamburica, salaši, karirani stoljnjaci, suncokreti i pomaženi konji Zvonka Bogdana. Sa četvrte, punokrvni superstarovi Davor Gobac i Dado Topić. Sa pete elektronika i Grupa Beograd. Sa šeste, mladi bendovi spremni da ostave srce na bini kao što je Viva Vops. Svi probrani po samo jednoj mjeri i kriterijumu – vrhunskoj muzici. I dovedeni na tvrđavu pred bedemaše, da biraju koga će da slušaju - na početku često nesvjesni da će svi ovi „neusklađeni“ muzičari postati njihove „šolje čaja“, čak i ako to ranije nijesu bili.
Tokom ranijih izdanja festivala publici i organizatorima se nešto moglo i zamjeriti. Na primjer, mogao se dovesti u pitanje obraz posjetilaca koji se švercuju na šesto izdanje Bedem festa, jedino održano na livadi ispod tvrđave, birajući kozje staze i rizikujući da se povrijede samo da ne bi platili famoznih pet eura – za jednu noć tokom koje sviraju Josipa Lisac, Del Arno bend, Mikrokozma, Gospoda Glembajevi i još dva sastava! Ili „peglati“ festivalska ekipa zbog kašnjenja, neorganizacije, nepraktičnosti prostora i tako dalje.
Jedino pitanje
Ove godine nijednog pitanja nema, osim jednog – ko je ovdje superstar? Organizatori predvođeni Petrom Šundićem koji se godinama ubijaju da očuvaju odlično osmišljen festival i poboljšaju ga u skladu sa mogućnostima? Volonteri koji danima ne staju da trče gore-dolje niz tvrđavu, spremni da se polome da bi sve bilo u redu?
Muzičari koji (većinom) sviraju i daju se kao da je publika došla u njihovo dvorište, a ne obrnuto? Publika koja ne odustaje od festivala uprkos tome što nije, niti izgleda kao da će se ikada primaći veličini i izvikanosti drugih srodnih muzičkih manifestacija? Ili je superstar sama tvrđava, njen drevni kamen i energija koju emituje, dajući vjetar u leđa svim bedemašima?
Možda griješimo, ali poslije osmog izdanja festivala imamo samo jedan odgovor. Superstar nije niko i superstarsi su svi, dok god su okupljeni na Bedem festu koji se i dalje čvrsto drži prvog i jedinog postulata kvalitetnih festivala - muzika je najbolja!
Marija IVANOVIĆ
FOTO: Marko Nikičević / Miloš Zvicer
