Piše: Marija Ivanović
Poslije filma „Loveless“ („Nelyubov“) ruskog majstora Andreja Zvjaginceva osjećaćete se opustošeno. Nejako. Prazno i bespomoćno. Užasnuto duhovnom apokalipsom koja polako proždire svijet. Tjeskobni osjećaj u prsima neće umanjiti ni činjenica da je radnja „ograničena“ na Rusiju i suptilno pokazuje u kakvu je duhovnu krizu zapala zemlja tokom vladavine Vladimira Putina.
Tim gore što mizerni, otrovni, oštećeni junaci filma imaju ruske duše – velike, toliko ogromne da je jedan očajni junak Dostojevskog tvrdio kako ih Bog mora suziti. Ako takve duše polako čile, nestaju i nemaju ljubavi – za sebe, Drugog ili Boga, nije važno – kakve onda šanse imamo mi ostali, kojima u grudima raste mnogo sitnije zrnevlje duha?
Pesimistične slike
„Loveless“ je najpesimističniji film koji je ikada snimio Zvjagincev. I najkompleksniji. Priča o otrovnom razvodu ima strukturu i napetost proceduralca, a atmosferu čistog horora. Već od prvih kadrova bijelih pahulja koje lagano prekrivaju površinu zift-crne rijeke jasno je da Zvjagincev vodi gledaoce u srce apokalipse. Do kraja filma režiser će dokazati da je čistilište mnogo gore mjesto od pakla - kazna nikada ne može da bude teška koliko čekanje.
Kamera prati Borisa (Aleksej Rozin) i Ženju (Marijana Spivak), toksične supružnike koji imaju zajedničke samo dvije stvari – prezir jedno prema drugom i želju da iz života izbrišu dvanaestogodišnjeg sina Aljošu. Niko od roditelja poslije razvoda ne želi da uzme svoje dijete.
Boris već ima mladu, trudnu buduću ženu, a Ženja bogatog momka koji će joj obezbijediti sve što nije imala. Aljoša je prepreka. Njemu, jer je korporativni pacov u firmi čiji gazda otpušta razvedene radnike i zapošljava samo one koji poštuju pravoslavne vrijednosti. Njoj, jer se udala mlada zbog neplanirane trudnoće, nikada ne osjetivši pravu slobodu, niti želju da bude supruga i majka.
Orlovi lešinari
Boris i Ženja kidišu, rastržu i komadaju jedno drugo kao orlovi lešinari. Zvjagincev zariva u kičmu prvu od mnogih ledenih strijela tokom njihove svađe o Aljoši, dok misle da dječak spava. Boris pokušava da smiri situaciju, dok Ženja prelazi iz sobe u sobu poput furije, bljujući riječi pune mržnje. Ubjedljiva Marijana Spivak zasluženo je dobila Zlatnu palmu za najbolju glumicu na ovogodišnjem Kanskom festivalu.
Ženja prelazi iz sobe u sobu ne prestajući da sikće i zatvara vrata iza kojih sjedi Aljoša - lica iskrivljenog od nekontrolisanog, nijemog vriska. Kako će vas samo progoniti ova scena... I sasvim je sigurno da ćete cijeli film godinama, kada zaboravite na radnju, pamtiti upravo po Aljošinom licu. Dijete koje plače u agoniji nikada nije bolje ulovljeno na velikom platnu.
Dan kasnije, Aljoša nestaje. Ili je prošlo dva dana. Ženja i Boris to ne mogu da znaju zato što su proveli vrijeme sa novim ljubavima, bez ikakve pomisli da treba da provjere vlastito dijete makar prije spavanja. Majka i otac jesu uznemireni dok razgovaraju sa policijom, ali ne onako kako roditelji moraju da budu. Gotovo je nepodnošljivo njihovo neznanje i nezanimanje za Aljošin život, prijatelje, omiljene aktivnosti, mjesta...
Društvo selfija
Lako je predvidjeti kraj prosječnih filmovima o kataklizmičnom razvodu koji „pauzira“ alarmantan događaj. Naravno da će emotivna kriza da umiri, približi i podsjeti supružnike na to da su potrebni jedno drugom. Ali... Stvari ne funkcionišu tako u hanekeovski hladnom, surovom i preciznom filmu Zvjaginceva.
Umjesto pomirenja, režiser nudi neustrašivi esej koji pokazuje zašto su ljubav i empatija u moderno doba završile na aparatima za održavanje života. Prikazuje kako konformizam, društvo selfija, ortodoksna politika, roditelji koji prenose gen mizerije na djecu, novac i nacionalizam preoblikuju sve što je nematerijalno. I onda Ženja više ne liči na ljepuškastu goropadnicu, a Boris na kukavičkog kancelarijskog miša. Sasvim je jasno zašto su prazni i zbog čega će takvi ostati zauvijek – uprkos novim životnim putevima.
Zvjagincev je, kao uvijek, u saradnji sa direktorom fotografije Mihailom Krihmanom, pronašao način da nam ureže u lobanje duge, prehladne kadrove ogromnih ruskih zgrada i užasavajuće mirne mrtvačke prirode, čiju tegobnost dodatno pojačava fenomenalna muzika Evgenija Gelerpina.
Na kraju nas je ostavio same, bez razrješenja, sa dvosmislenom završnicom, u lavirintu iz kog ne možemo da izađemo – a izašli bismo samo da bismo se opet vratili ovoj majstorskoj vivisekciji ljudske duše, čije je sve simbole nemoguće upiti na prvo gledanje.
Ocjena: 9,1/10
Režija: Andrej Zvjagincev Uloge: Marijana Spivak, Aleksej Rozin, Marina Vasiljeva, Matvej Novikov, Aleksej Fatejev Trajanje: 127 min
FOTO: indiewire.com / mubi.com / youtube.com / hollywoodreporter.com
