Jedan od naših najznačajnijih savremenih stvaralaca kaže da za svoj izbor i umjetnički put veliku zahvalnost duguje ocu kome se obratio s prvih strana kataloga izložbe „Božanstvena komedija“, sinoć otvorene u Modernoj galeriji u Podgorici. Za posvetu „Mom ocu koji je vjerovao u mene“ i da li se odnosilo na to da će postati umjetnik, poznati umjetnik ili „neko poznat“, Glamočak precizira da je riječ o čovjeku „koji je slijepo vjerovao“ ili „koji je do sljepila vjerovao“ u njega.
- Mada djeluje neskromno, to je istinito i kada kažem „Mom ocu koji je slijepo vjerovao u mene“. Ako danas među toliko miliona figurativaca u 20. vijeku Kristijan Norberger 4. novembra 2015. na Francuskoj akademiji nauka i umjetnosti pravi izlaganje o tijelu u umjetnosti, i među 25 umjetnika - od Pikasa, preko Bejkona i Modiljanija, do Šilea - ubaci i mene, nisam baš siguran da je to zbog mojih plavih očiju... Vjerovatno je zbog nekih drugih kvaliteta. Odatle je, možda, i to da je moj otac do sljepila vjerovao u mene – ispričao je on za Portal Analitika.
U njega danas i dalje vjeruje, dodaje, likovna publika koja pamti njegove radove od prije dvije i po decenije, ali i „sam rad, jer postoji uzajamni odnos“ između stvaraoca i djela. Glamočak je saglasan da veza između umjetnika i umjetnosti postoji praktično od rođenja - jer umjetnik se prvo rađa, tek onda postaje.
- To nikada ne pominju teoretičari umjetnosti. Oni uvijek polaze „odozgo“, kao da je sve iz jajeta izašlo, kao da se ništa nije dešavalo... Ovo je pitanje koje je i Marina Abramović dotakla kada je ljetos govorila u Budvi: zahvatila je bit toga odakle sve počinje, ono o čemu priča i Frojd. Tako je, u stvari, sam Frojd vjerovatno najbolji poznavalac Dišana, iako nisam siguran da je o njemu ikada pisao – kaže naš sagovornik.
Teza da „skulptura mora imati istinu kao svoju vodilju“ za njega „jedna od mogućnosti“, ali upravo „one do koje najviše drži“.
- Mi, figurativci, ipak nismo totalitarci, već ostavljamo mogućnost i drugima da žive - za razliku od minimalista. Ona je angažovana umjetnost i kroz svoje skulpture stalno pratim sile presije koje se vrše nad čovjekom. Jer, 20. vijek nije samo vijek slanja ljudi na Mjesec, mobilne telefonije i televizora, već i vijek velikih patnjih i koncentracionih logora. Ono što je najtragičnije danas jeste da smo postali imuni na ljudsku patnju. Za posljednje četiri godine bilo je više izbjeglica, nego za vrijeme Drugog svjetskog rata! To je jedna informacija koja se non-stop prećutkuje kada gledamo gomile tih jadnika i razorene gradove. I svijet je okrenut naopačke: što si netalentovaniji, drže te za većeg umjetnika. Tako je i sa žrtvama: što si veća žrtva, oni ti nameću još i da si krivac – potcrtava Glamočak.
Postavku crteža, skulptura i objekata ovog umjetnika – prvu samostalnu u glavnom gradu nakon deceniju i po - sinoć je otvorila istoričarka umjetnosti Petrica Duletić. Prema njenim riječima, „svaki crtež i skulptura zanimljivi su za sebe, ali je još zanimljivije što je sve to sažima u neraskidivo jedinstvo“.
- Kroz svoj rad umjetnik izražava sve probleme postojanja, kompleksnost i jedinstvenost života, otuđennost i beskonačnu usamljenost čovječanstva... Likovi Zlatka Glamočaka u svojoj stilizaciji veoma su slični, objedinjuje ih nepremostiva usamljenost, čak i kada su zagrljeni. To je ubjedljiv plastički zapis o humanom uprkos neprijatnoj, obespokojavajućoj stvarnosnoj zbilji – istakla je Duletić.
Likovna publika u Podgorici nema često priliku da vidi radove ovog umjetnika svjetske reputacije, koji živi na relaciji Bar – Pariz. Zato su podgoričkoj Modernoj galeriji izloženi radovi nastajali u protekle skoro četiri decenije – od crteža s kraja 70-tih, sa prve i druge godine studija.
- Ima i crteža sa postdiplomskih studija i, na kraju, jedna novija akumulacija crteža sa mnogo detalja koji su kao na filmskoj vrpci. Jer, život je danas kao na filmskoj vrpci. Kada gledamo neki dnevnik, informacije koje dinamično prati, on je mnogo interesantniji od bioskopa. Bioskop je izgubio svoj primat nad televizijom – naveo je on.
Dalje kaže kako je počeo da stvara relativno rano, ali ujedno i dobro.
- Ovdje ima i kasnijih studentskih radova, kao i „Magnum Crimen“ koji sam izlagao 1990. godine u Beogradu i koji je trebalo da dobije nagradu Oktobarskog salona... Ljudi se i danas sjećaju tog rada, poslije toliko godina. A ako on nije izgubio na aktuelnost i vještini, znači da i publika i dalje vjeruje u mene. Na žalost, figuracija je danas malo skrajnuta, nema ko da je predaje na akademijama, pa se njome bave samo rijetki. Postoji pokušaj da se ona opet vrati, ali ono što se rasturi teško je nadograditi – konstatuje Glamočak.
Onima koji prate njegov rad poručuje da ostaje vjeran svom izrazu, pa će i njegovi naredni radovi biti „uvijek isti, ali različiti“, ali uvijek s posebnim ciljem.
- I ova skulptura „Magnum Crimen“ je o izbavljenju čovjeka. A da li ima svetije stvari nego čovjeka izbaviti iz muke i zla? Ako je to najviši ideal, onda ja nemam razloga da tražim druge, već da im ostanem vjeran – zaključuje sagovornik Portala Analitika.
K.J.
Foto: I.Božović/PA
