Miris najbolje oslikava portret propadanja. Po kombinaciji miomirisa čvarećih hamburgera, smotanog peronskog duvana i kolonjske vode taksista koji grabe torbe mušterijama, putnici namjernici na Autobuskoj stanici nepogrešivo znaju da su stigli u Podgoricu. Dok grabe taksi, neće se ni osvrnuti za mjestom koje ostavljaju za sobom. Šteta... Pravilan geometrijski oblik oštrih ivica, koje se ka vrhu šire poput nekog antičkog oltara suncu, pokazuje zamisao ozbiljnog stvaraoca.
Zamislite, podgorička Autobuska stanica, kojoj naredne godine obilježava 50 godina postojanja, rađena je kao omaž čuvenom francuskom arhitekti Le Korbizjeu!
Odraz postmoderne
Godine 1968. Svetlana Kana Radević bila je ovjenčana slavom arhitektice koja je projektovala Hotel „Podgorica“. Poželjela je da svom gradu ponudi jednu moderniju i provokativniju odrednicu. Autobuska stanica - odraz postmoderne, u skladu sa najsmjelijim trendovima tog vremena.
Kanino djelo nije samo dočekalo plodove nemara i zapuštanosti, već i širi kontekst ignorisanja i nebrige. I nije jedini primjer utapanja u sivilo koji djelo čini neprepoznatljivim.
Deceniju i po kasnije arhitektica je projektovala Poslovni centar „Kruševac“. Opet po ugledu na prvi pravi u istoriji, onaj milanski koji je povezao tradicionalnu pijacu sa potrebama vremena modernog čovjeka... Visok, široki luk koji je spajao dvije „obale“ marketa činio je da objekat istovremeno bude i ulica, i dom, i cijeli grad pod jednim krovom...
Opšte je poznato kakav je sada taj poslovni centar. Okupira ga tušta i tma kladionica, lutrija, osiguravajućih kuća - i knjižara Matice srpske. Objekat izuzetne ljepote i simbolike potpuno je neprimjetan, opkoljen tvrđavom generičke staklene zgrade. Čak je i onaj osnovni momenat komunikacije sa širim prostorom izgubljen, a „Kruševac“ je orijentisan tako da prati liniju starog Cetinjskog puta. Ulice koja više ne postoji...
Spomenik borcima
U Kaninom djelu sve kipti od komunikacije, susreta i sučeljavanja. Na primjer, u moderne obrise Hotela „Podgorica“, ugrađen je onaj isti morački oblutak sa obale Kaninog djetinjstva. Interesantno, isto arhitektonsko rješenje sa oblim moračkim kamenom u zidovima izabrao je Vukota Tupo Vukotić, još 1960. godine, za objekat plaže „Labud“...
Kana je jednom definisala ili makar pokušala da usmjeri crnogorsku arhitekturu ka budućnosti.
- Smatram sebe crnogorskim arhitektom u smislu što sam neki tradicionalni likovni jezik i arhitektonski pristup, uvijek željela da transformišem u savremeni likovni jezik - rekla je prva akademkinja u Crnoj Gori.
I nema ljepšeg sudara prošlosti i budućnosti od djela iz 1980. godine, koje je Kana Radević smatrala najvećim izazovom karijere. Spomenik palim borcima Lješanske nahije, sa kamenim stolicama na Barutani koje pozivaju na pamćenje, okupljanje i zajedništvo. Tamo gdje Kanino „ja“ postaje naše „mi“, a kamene ruke palih za slobodu prinose dar nebesima. Kao neka lansirna rampa od crnogorskih krša, za rakete koje hrle kosmosu i budućnosti...
To što vjerovatno nijeste ni čuli za Kanin spomen-park na Barutani je sasvim dovoljno da se shvati da onaj vlažni miris ustajalosti sa Autobuske stanice udara iz pravca kolektivne krivice.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: architectuul.com / plavazvijezda.com
