Upoznala sam Ljubišu Samardžića kada sam imala 12 godina, na filmskom festivalu u Puli. Prvi put sam bila u impozantnoj Areni. Sama činjenica da ću noćima gledati filmove u društvu poznatih glumaca pričinjavala mi je neviđenu radost. I svako veče je bilo savršeno sve do jedne noći, kada sam osjetila kako neko iz reda pozadi pokušava da provuče duge noge ispod moje stolice jer mu je, očigledno, bilo usko. Kulirala sam ga neko vrijeme, dok mi nije dosadilo. Onda sam počela da uzvraćam nogama.
Razbijene predrasude
Te večeri tata i ja gledali smo „Smrt gospodina Goluže“. Narednog dana, naletjeli smo na Ljubišu Samardžića. Dok sam mu sva uzbuđena pružala ruku, rekao je: „Upoznali smo se sinoć, tačnije, moje duge noge upoznale su tvoje“. Tati ništa nije bilo jasno, dok sam ja polako propadala u zemlju. Međutim, Ljubiša mi je uputio onaj veliki, dragi, šarmantni osmijeh i kupio me za cijeli život.
Kasnije je Ljubiša dolazio u našu kuću kao drag prijatelj, zbog čega mi je izuzetno teško pala vijest da je prije nekoliko dana preminuo u 81. godini u Beogradu. Razbio je sve moje predrasude o tome da su glumci nedodirljivi i nedostupni nama, običnim ljudima. Koliko sam samo bila ponosna kada otac najavi da dolazi na večeru, pritom strogo zabranjujući da to nekome kažemo. Kako da ne. Najbolje da se ne pohvalim cijelom naselju. Tada sam razmišljala kako bih rado podnijela i prekor i batine samo da mogu ponosno da ispričam da nam je Ljubiša bio kući.
Ljubiša je zaista bio prava, istinska zvijezda toga doba i glumac kog su svi voljeli, bez obzira na to u čijoj je koži bio - Mikajla iz „Prekobrojne“, Malog iz „Jutra“, Mačka iz „Hamleta“, Crnog Roka iz „Kuda idu divlje svinje“, Šurde iz „Vrućeg vetra“ ili Boška Simića iz „Policajca sa Petlovog brda“. Ljubiša je bio na sceni više od pet decenija, a publika ga se nikada nije zasitila.
Poštovanje publike
Ovaj prostor je iznjedrio glumačke veličine svih generacija. Svjesni smo da među glumcima i sada ima divnih stvaralaca, možda čak i boljih od Ljubiše Samardžića. Međutim, taj pridjev legendarni, koliko god zvučao kao otrcana fraza, u njegovom slučaju vrijedi.
Ljubiša iza sebe ima više od 150 filmova. Od nagrada u bivšoj Jugoslaviji osvojio je sve što se dobiti može. U istoriju evropske kinematografije ušao je kada je osvojio veliku nagradu u Veneciji za film „Jutro“ Puriše Đorđevića, koju je primio rame uz rame sa Luisom Bunjuelom, a potom odbio niz ponuda da nastavi karijeru na Zapadu.
Ljubiša se borio sa brojnim glumačkim i režiserskim iskušenjima, pa i sa najtežim, ličnim, kada je njegov sin Dragan preminuo od leukemije u 34. godini. Nikada se od toga nije oporavio, iako publika nije mogla da primijeti njegovu bol, jer ju je poštovao više od svega.
Njega su i za života nazivali legendom, ali Ljubiša je tu „titulu“ doživljavao kao prolaznik u ovom kratkom životu. Smatrao je da se taj epitet danas dijeli šakom i kapom - onima koji trenutno bljesnu, pa nestanu kao mjehur od sapunice.
Malo je ljudi koji su živjeli na tako lijep, pošten i dostojanstven način. Porodica, prijatelji i nadasve ljubav prema kinematografiji zauvijek su obilježili Ljubišin životni put. I njegova smrt je velika, jer je uspjela da iz cijelog regiona izvuče ljubav.
Zato ti hvala, Smoki, za sve one lijepe trenutke tokom mog odrastanja. A sad adio...
Mirjana POPOVIĆ
FOTO: expressmag.ba / Privatna arhiva
