Ako su u osnovi hrišćanskoga pogleda na svijet i dogmata onih deset zapovijesti ispisanih Božjim prstom na kamenim tablicama predatih Mojsiju na Sinajskoj gori, nema nikakve sumnje da mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović nije hrišćanin.
I površan uvid pokazaće da je Radović u debelom ogrešenju o makar sedam zapovijesti, što njegovu statistiku grijeha čini zaista zadivljujućom.
Prilagođena učenju istočnoga hrišćanstva, prva zapovijest glasi: „Ja sam Gospod Bog Tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene!“ Duhovni sljedbenik nosioca gvozdenoga krsta opskurnoga srpskog teologa Nikolaja Velimirovića, Amfilohije Radović pripada krugu promotera srpskoga pravoslavlja, takozvanog svetosavlja u čijem je središtu obogotvorena figura Svetoga Save.
Fanatična promocija Velimirovićeve koncepcije Srbije „iznad istoka i zapada“ i Svetoga Save kao centralne figure nacionalnoga panteona, Radoviću i njegovoj dru- žini ne samo da je priskrbilo atribut etnofiletizma, već ih je sasvim izvjesno diskvalifikovalo kao hrišćane već kod prve zapovijesti.
Kletve
Druga zapovijest glasi: „Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti“ i jedna je od onih koje izazivaju brojne polemike oko religijskih praksi.
Ako je pravoslavlje, nakon žestokih prijepora, i prihvatilo poštovanje ikona, praksa koju od početka 90-ih u crnogorske vjerske objekte uvodi Amfilohije, čini korak dalje ka potpunoj negaciji ove zapovijesti.
Mala i velika metanija, putujuće turneje moštiju svetih, masovna proizvodnja svetaca često od osvjedočenih zločinaca, poput popa Mace, ili miljenika i propagatora fašizma, poput Joanikija Lipovca, i drugi vidovi idolopoklonstva oktroisani Amfilohijevim dolaskom u Crnu Goru, bjelodano to potvrđuju.
Kad smo kod treće zapovijesti, „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega“, tu bi tek statistika neovlašćene upotrebe imena Gospodnjega iz ustiju Amfilohija Radovića imala zaprepašćujuće razmjere.
Pamtimo njegove kletve upućene pripadnicima Crnogorske pravoslavne crkve, pamtimo njegovo proglašavanje islama „lažnom vjerom“, a pripadnika islamske religije „lažnim ljudima“, pamtimo i njegovo zakivanje Dukljana za Vezirov most i njegove dośetke o goveđem jeziku, Đilasovoj kopiladi i piti od ..., i sve te formulacije zaogrnute autoritetom Gospoda. Blasfemično da ne može grđe.
Preskočimo li četvrtu i petu zapovijest koje se odnose na poštovanje neđelje (izvorno šabata) i roditelja, što su već intimne pojedinosti koji se ne daju lako provjeriti, dolazimo do šeste zapovijesti: „Ne ubij!“ Na stotine Crnogoraca poslatih u smrt po ratištima bivše Jugoslavije i na desetine hiljada žrtava etničkoga čišćenja u Bosni i Hercegovini, bilans su morbidne popovske kampanje u kojoj je prednjačio, što uz gusle, što uz megafone, upravo mitropolit Amfilohije.
Ako i ne postoji dokaz da je nekog zaista fizički usmrtio, broj žrtava Amfilohijevih ratnih pokliča teško da bi se mogao ustanoviti. A kad nakon svega što se desilo taj isti duhovnik na sahrani majke ratnoga zločinca Radovana Karadžića nesretnu ženu proglasi „majkom devet Jugovića“, pokazaće da nema sluha ni za jednu važnu hrišćansku vrlinu – kajanje.
Da je smrt njegova trajna fascinacija i da ne može odoljeti pogrebnome skrnavljenju Amfilohije je poka zao više puta – još kao episkop banatski na sahrani Danila Kiša, sina mađarskoga Jevrejina i Crnogorke, održao je opijelo uvjeravajući zgranute Kišove prijatelje da mu se pokojnik na samrti ispovijedio i preobratio u pravoslavca, dok je na sahrani srpskoga premijera Zorana Đinđića iskoristio opijelo za završnu polemiku s jednim od rijetkih reformatora srpskoga društva, znakovitim pokličom: „Ko se mača lati, od mača će i poginuti!“
Otimačina
Za sedmu zapovijest „Ne čini preljube“ naizgled se čini da je jedna od rijetkih o koju se mitropolit Amfilohije, bar koliko je poznato, nije ogriješio. Ako za njegovu preljubu i ne znamo, postoji ipak jedan grijeh straš- niji od preljube, a koji valjda usljed njegovih patoloških razmjera ni dobrome Gospodu nije padao na pamet dok je Mojsiju predavao Dekalog na Sinaju. Seksualna zloupotreba maloljetnika od strane visokih dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve u proteklih nekoliko decenija ne samo da nije sankcionisana, već je ukrivana na sve moguće načine.
Bez saglasnosti i instrukcija najuticajnijih ljudi SPC, a među njima je jedan od prvih svakako i Amfilohije Radović, ta se mračna rabota nije mogla odvijati.
Kod osme zapovijesti, „Ne kradi!“, stvari su sasvim razvidne. Ne samo da je tokom 90-ih godina sva pravoslavna crkvena imovina u Crnoj Gori na volšeban način prepisana u vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, već ta ustanova nikad nije legalno ušla u tokove crnogorskoga pravnoga sistema pa ni dan-danas ne plaća nikakve poreze državi u kojoj ubira ogromne prihode.
Hajdučko otimanje ostrva na Skadarskome jezeru, samo je jedan u nizu događaja koji ilustriju poharu crnogorske imovine kojom koordinira mitropolit Amfilohije. Kršenjem ove zapovijesti moglo bi se smatrati i prisvajanje i uništavanje izvornoga kulta Sv. Vladimira i obreda vezanoga za iznošenje njegova krsta na vrh Rumije od strane sve tri konfesije podrumijskoga kraja.
Deveta zapovijest: „Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega“ u djelovanju Amfilohija Radovića dobila je neke od svojih najraskošnijih negacija. Kako je od agnostika napravio pravoslavca već smo viđeli, pa bi možda bilo zanimljivo viđeti kako je očite laži često uzdizao na nivo apsoluta.
Śetimo se samo agresivne promocije osmanske tvrđave Depedogen kao Nemanjinog grada, iako ni jedan jedini arheološki dokaz to ne može potvrditi. Podśetimo i na pismo ruskome patrijarhu u kojem traži brisanje Crnogorske mitropolije kao autokefalne iz Diptiha Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine.
U svojem najnovijem istupu Radović na oprobani način poziva na rušenje starovaroške džamije izgrađene na temeljima crkve, iako nijedna danas sačuvana podgorička džamija nije izgrađena ni na kakvom crkvenom objektu.
U svojim minhauzenskim ispadima Radović je došao i na ideju da metalni krst sa Sahat kule proglasi spomenikom oslobodiocima Podgorice, iako je pravi spomenik oslobodiocima Podgorice zapravo nekoliko stotina metara śevernije, na Trgu nezavisnosti (a Radovićevi sljedbenici uzeli su aktivnoga učešća u pokušaju sprečavanja njegove obnove).
Metalna konstrukcija koju Amfilohije proglašava spomenikom, a kojoj svakako nije mjesto na Sahat kuli kao reprezentu orijentalnoislamske kulture Podgorice, nije ništa drugo do relikt vremena klasičnog revanšističkog obilježavanja terena.
Kad Crnogorce proglasi „komunističkim nakotom“, „Đilasovom kopiladi“, stavi u istu ravan s volovima, a njihov jezik oglasi goveđim, kad suprotno pravoslavnoj praksi poštovanja svjetovne vlasti crnogorsku vlast naziva izdajničkom, kad negira istorijski dokazano postojanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, savremenu evropsku civilizaciju imenuje kugom, a okolne narode, pripadnike LGBT populacije i inovjernike kvalifikuje najpogrdnijim imenima (prizivajući sodomski smrad, satansko śeme, klânja i druge vonjave konstrukcije), onda njegovo preosveštenstvo ide korak dalje.
Ne ostaje, naime, samo na propovijedanju očitih laži, već pokazuje notornu mržnju, treba li reći – sasvim nehrišćansku, ali i manjak elementarnoga vaspitanja. Pokazuje i još jedno ogrešenje o temeljne hrišćanske vrijednosti, ne krijući da ga odlikuje jedan od sedam smrtnih grijehova – gordost.
Kompromisi
Nije Radović uspio ispoštovati ni posljednju zapovijest: „Ne poželi ništa što je tuđe!“ Da jeste ne bi tako lakomo posegao za imovinom države Crne Gore, niti pod zidinama Dubrovnika sokolio Crnogorce na probijanje pragova nejcrnjega zastiđa u novijoj crnogorskoj istoriji.
Uostalom, zar i to što je uzurpirao katedru Svetoga Petra Cetinjskoga, mitropolita autokefalne Crnogorske crkve, čije postojanje Radović nijeka, i političkoga predvodnika Crnogoraca, naroda kojeg Amfilohije poredi s volovima, nije pouzdan dokaz njegove sklonosti da posegne za tuđim!?
I ovaj kratki osvrt na odnos Amfilohija Radovića prema temeljnim postavkama hrišćanskoga učenja, uz izostanak brojnih primjera, više nego jasno dokazuje da nije riječ o čovjeku koji ispovijeda hrišćanstvo.
No u istinski sekularnoj zemlji prvosveštenik ovakvoga profila mogao bi biti tek crkveni problem. U Crnoj Gori to, nažalost, nije slučaj.
Najnoviji Amfilohijevi pokliči usmjereni ka pripadnicima islama, pokazuju da demonska energija mržnje koju isijava već duže od dvije i po decenije ne jenjava.
Ako je za sve ovo vrijeme crnogorska vlast mogla izvući neku pouku iz njegova po građansko ustrojstvo društva razornoga djelovanja, to je fakticitet da s Amfilohijem nema malih kompromisa.
Poslovična bolećivost vlasti prema njegovim direktnim izlivima mržnje i još opasnijom mobilizacijom najprimitivnijega populizma (śetimo se hajke na Nacrt zakona o vjerskim zajednicama), uz stalno, makar metaforično zveckanje oružjem, ne da nije donijela nikakvoga dobra društvu, već je pokazala svu nemoć države da istraje na konceptu građanskoga ustrojstva.
Poklekne li pred još jednom prijetnjom i dozvoli povratak metalne konstrukcije na Sahat kulu, crnogorska vlast će još jednom demonstrirati nemoć koja iz kompromisa u kompromis vodi totalnome rastakanju crnogorskoga državnog tkiva.
(Autor je predavač na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Cetinje)
Pobjeda
