Kada je Henri Rolins, TV i radio voditelj, glumac, frontmen pank benda i brbljivac čije se riječi pažljivo osluškuju u Americi, rekao kako muzika ne može da zaustavi ratove jer nije mijenjala svijet čak ni u doba Boba Marlija i Džona Lenona a kamoli sada, mnogi su značajno podigli obrve.
To što je komedijaš i hardkor panker uspio da isprovocira i pokrene debatu mnogo govori o našem vremenu. Prije nekoliko decenija, na Rolinsove riječi ne bi reagovale makar generacije koje su iskreno vjerovale da umjetnost može da mijenja svijet.
Zato u susret 21. septembru, Međunarodnom danu mira, lijepo je sjetiti se muzičara, pjesama i koncerata koji su imali snage da dignu glas protiv rata, pa čak i da ga zaustave.
Jedan od takvih muzičara je Vudi Gatri.
- Mrzim pjesme koje vas natjeraju dapovjerujete kako ste rođeni da gubite. Da vam je suđeno da izgubite. Tu sam da pjevam pjesme o tome kako je ovo svijet za vas i da morate da budete ponosni na to kako ga mijenjate – govori je u eri rasne segregacije muzičar na čijoj je gitari stajao natpis: „Ova mašina ubija fašiste.“
Tiha i sveta noć
Decembar, godina 1914. Noćnu tišinu u snijegom prekrivenim rovovima u sjevernoj Francuskoj prekida žamor stražara. Sa britanskog položaja primjećuje se jaka svjetlost koja jasno otkriva njemačke položaje! Sa prvih linija stižu neočekivane, nadrealne vijesti. Njemci su zapalili svijeće na bajonetima...
I počinje pjesma. Mnoge Britance, koji su godinama kasnije pričali o sada već čuvenom primirju, dobro poznata melodija podsjetila je da je te noći Božić. Njemci su pjevali „Stille Nacht! Heilige Nacht“ – čuvenu pjesmu „Silent Night“, poznatu melodiju iz laganih božićnih filmova... Njemački i britanski vojnici raširenih ruku krenuli su jedni prema drugima.
Bio je to znak za prećutno primirje koje je negdje potrajalo samo jednu noć, a drugdje nekoliko dana - u ratu koji će odnijeti osam i po miliona života. Pjesma „Silent Night“ snimljena je na desetine jezika, uključujući naš, a najpoznatije verzije izveli su Elvis Prisli i Bing Krozbi.
Zvižduk u vjetar
Antiratna poruka uvijek, po pravilu, zahtijeva jednostavan, svakodnevni jezik i jasne poruke. Baš takve poruke proslavile su Boba Dilana. Jednostavne riječi iz pjesme „Blowin' in the Wind“ opominjale su 1963. godine, prvi put iz svijeta popularne muzike, u osvit Vijetnamskog rata.
Dilan je tokom šezdesetih godina prošlog vijeka objavio tuce pjesama o ratu šibajući ljude svakodnevnim jezikom. Upravo od 1962. do 1964. bila je najplodnija faza njegove karijere. Pjesme „Masters of War“ i „With God on Our Side“ dale su jasan putokaz desetinama rokenrol zvijezda u godinama koje su uslijedile.
Lenonova revolucija
Do momenta kada je u novembru 1969. godine na čuvenom protestu u Vašingtonu više od pola miliona mladih satima pjevalo „Give Peace a Chance“ Džona Lenona dogodila se prava muzička revolucija. I nije bilo stajanja. Sa druge strane okeana grupa The Rolling Stones grmjela je izvodeći pjesmu „Gimme Shelter“, a soul ikona Edvard Star pokorio je top liste kultnom numerom „War“ 1970. Već naredne godine Lenon je snimio „Imagine“...
Kraj rata u Vijetnamu, uz istraživanje kompleksnijih muzičkih formi, dozvolio je muzičarima da drugačije pokažu fascinaciju mirom. Drugi svjetski rat okvirno je uzet kao tema najslavnije rok opere „The Wall“ koja je jednako bitna za muzički svijet i sedmu umjetnost.
Rege pomirenje
Prije nego što je mašinerija pop muzike osamdesetih uspjela da komercijalizuje čak i antiratne pjesme, uz rijetke vrijedne momente koji su odjeknuli daleko (Majkl Džekson – „They Don't Care About Us“), valja podsjetiti na jedan poseban koncert. On je zaista uspio da spriječi rat!
Pojavljivanje Boba Marlija na koncertu za mir „One Love“22. aprila 1978. godine u Kingstonu, u njegovoj Jamajci, odjeknulo je svijetom. Samo dva dana ranije planetu je obišla pogrešna vijest da je rege ikona podlegla povredama u pucnjavi.
Ranjeni Marli pojavio se na stadionu, pjevao dva sata i uspio da natjera dvije do zuba naoružane političke frakcije da se popnu na binu sa njim, a onda sjednu za pregovarački sto. Henri Kolins je izgleda zaboravio na to kako je malo regea bilo dovoljno da rastjera magle rata i otvori vrata jednom jamajčanskom proljeću... Stojan STAMENIĆ
Svjetska nada na velikom platnu
Kada govorimo o filmu, posebno o ostvarenjima koja su nastala tokom ili odmah poslije rata, teško je reći koji su naslovi „čisto“ antiratni, a koji pripadaju propagandi.
Najinteresantniji primjer koji apsolutno prevazilazi te razlike je „The Russians are Coming, the Russians are Coming“ (Norman Džuison, 1966). Iako je naslov više nego indiskretan, sadržaj filma je zapravo prilično umirujući. Ovo ostvarenje je jedno od rijetkih u moru filmova o Hladnom ratu koji obje strane, posebno rusku, predstavlja u pozitivnom svjetlu. Da je Džuison pogodio u centar pokazuje činjenica da se i Amerikancima i Rusima dopala njegova komedija.
Nezaobilazan film i jedan od najboljih predloga za gledanje uoči Međunarodnog dana mira je „Gandhi“ (Ričard Atenborou, 1982). Oskarovski dezert sa Benom Kingslijem izaziva publiku da, kroz ovaj specifični biografski put lidera jednog od najznačajnjihih pokreta prošlog vijeka, sagleda istorijske opcije u novom svjetlu.
Očekivano ili ne, Volt Dizni imao je unikatan način koketiranja sa mirom. Mnoge nezaobilazne životne lekcije stigle su nam upravo iz njegove fabrike animiranih zadovoljstava. Iako je učestvovao u propagandnoj borbi sa evropskom stranom tokom Drugog svjetskog rata, Dizni je prije konflikta imao odličan odgovor na to kako treba da izgleda pravi simbol mira. Godine 1938. objavio je kratkometražni film „Ferdinand the Bull“ o biku kom nije padalo na pamet da se bori. Sve što je Ferdinand želio jeste da mirno sjedi na livadi i miriše cvijeće. U ovom Oskarom nagrađenom ostvarenju sumirana je jedna od najvažnijih svjetskih lekcija i za djecu i za odrasle.
L. M.
FOTO: bobmarley.com / twitter.com / en.wikipedia.org / npr.org / pinterest.com / moviessilently.com / popsugar.com
