Dok Harija Dina Stentona posmatramo okrenutog leđima, videći ga kao maglovitu sjenku sa druge strane ogledala, znamo šta je prema njemu osjećala Nastasja Kinski u filmu „Paris, Texas“. Tek sada možemo da svjedočimo koliko je ovaj glumac dugo i temeljno pripremao oproštajni monolog. To je radio tokom cijele karijere – čak 60 godina.
Hari Din Stenton znao je kako da nas žedne povuče za rukav i povede da lutamo pustinjom Mohave – a da nam to putovanje ipak ne bude mučno. Baš kao u filmu „Paris, Texas“ (Vim Venders, 1984), pod crvenim kačketom i krivicom toliko teškom da je morala da bude prigušena amnezijom.
Cijela karijera Stentona, koji je preminuo prošle sedmice u 92. godini, bila je veliki pokušaj da se život zagrli uprkos svim njegovim apsurdima – kroz više od 100 uloga.
Venders i Linč
Glumčina, koju je proslavio Vim Venders, a Dejvid Linč joj podario potpuno ostvarenje, rijetko je i kratko govorila o sebi. I to uvijek nepomirljivo („Nijesam ništa više od kasno dozrelog talenta“) – baš kako dolikuje velikom glumcu sa premalo glavnih uloga. I pristojnom, običnom čovjeku našeg vremena.
Više nego o sebi Stenton je volio da dugo i sanjivo govori o strašnim stvarima koje mu progone dušu i u koje vjeruje.
- Religije su samo makrokosmosi ega. Ne želim ništa nego da se vratim u ono stanje van svijesti, u doba prije nego što sam se rodio... Praznina i koncept ništavila užasavaju me kao i većinu ljudi. Svi ćemo morati da naučimo da umremo prije nego što se to desi - rekao je jednom Stenton.
Njegova karijera nije bila prosta imitacija života, već život sam po sebi - počevši od jeftinih vestern-uloga, kojima je sin berberina i plantažera duvana iz Kentakija zarađivao za život, pa sve do predivnih minijatura krajem sedamdesetih. U njih spadaju uloge kosmičke lutalice 22. vijeka u filmu „Alien“ (Ridli Skot, 1979) i rola bivšeg kriminalca kom dosađuje „sređeni“ distopijski svijet u ostvarenju „The Escape from New York“ (Džon Karpenter, 1981).
Ebertov postulat
Stenton je imao vrlo malo velikih, glavnih uloga. Poslije role u Vendersovom filmu „Paris, Texas“ igrao je ciničnog kradljivca automobila u ostvarenju „Repo Man“ (Aleks Koks, 1984). Međutim, da nijesu uslijedile brojne male uloge - apostola Pavla u kontroverznom Skorsezeovom „The Last Temptation of Christ“ (1988) ili jednog od posvađane braće u Linčovom „The Straight Story“ – jedan od najvećih među kritičarima, Rodžer Ebert, nikada ne bi napisao postulat da „nijedan film nikako ne može da bude kompletno loš ako ima Stentona“.
Zato tako stentonovski djeluje njegovo „driblanje“ Dejvida Linča koji mu je priredio sasvim dostojan oproštaj sa gitarom na jednom tremu u seriji „Twin Peaks“ ovog ljeta. Već krajem mjeseca Stenton će se oprostiti, prvo od američke publike a onda i od nas, filmom „Lucky“ u režiji Džona Kerola Linča, u kom igra pored svog Dejvida Linča. I to glavnom ulogom devedesetogodišnjeg starca u provinciji koji brani svoj ateizam!
Nema sumnje: biće dovoljno da onim pitomim, staračkim glasom razbaca nekoliko oštrih riječi pa da ponovo shvatimo kako moramo da plešemo rastanke. U davljeničkom zagrljaju sa životom, baš ovakvim, apsurdnim i prolaznim - koji je Hari Din Stenton beskrajno volio. S. STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com / listal.com / filmdaily.co
