„Božanstvena komedija“ je naziv koji datira još od Dantea. Na pitanje ko su stvorenja koja nas okružuju, umjetnik kaže:
„Akteri ove izložbe su preživjeli. Oni koji su slučajno zalutali u šumu grijeha ali i oni koji su tu namjerno bačeni. Mene je uvijek u tom prostoru i u skulpturi zanimala ona polovina koja je tu gurnuta i izložena silama presije totalitarizma koja namjerno izlaže čovjeka patnjama“.
Na neki način, to je i lična priča, autobiografskog karaktera, ali i priča o ličnostima različitih profila koje je upoznao i u čiji je kovitlac nada i strahova, mimo svoje volje, bio gurnut i usisan.POBJEDA: Kazali ste da kroz svoje radove pratite sile presije, da ovom postavkom želite da oslobodite ljude od pritiska i straha. Strah i pritisak oznake su totalitarizma. Što je nama totalitarizam danas?
GLAMOČAK: Interesovanje za totalitarne režime kod mene se javilo u mladosti, već za vrijeme studija. To me je i obilježilo. Kasnije su zbog tog interesovanja došli računi za naplatu od režima. Osjetio sam posljedice, ali na svu sreću ta „naplata“ se desila u predvečerje pada komunizma... Sada, sa distance, novim generacijama sa drugačijim iskustvom ova priča dijeluje nemoguće. Pitajte studente cetinjske Dramske akademije kako bi reagovali kada bi njihov kolega bio osuđen na pet ili osam godina robije zbog filma koji je snimio kao student – kao što se desilo sa Lazarom Stojanovićem za film „Plastični Isus“. Nestvarno djeluje, ali u pitanju je tačka 133 koja je vezana za slobodno mišljenje i po kojoj ste mogli biti osuđeni za bilo šta. Ta tačka 133 koja me strašno i danas inspiriše bila je dostojna perverzne rečenice kardinala Rišeljea koja glasi „U svakom napisanom tekstu mogu naći rečenicu koja će biti razlog da piscu teksta odrubim glavu“.
U svojoj perverziji ovo je prelijepo. Marina Abramović je u nedavnom intervjuu govorila o mladalačkim frustracijama kao bazi stvaralaštva.
POBJEDA: Što je bio razlog vašeg odlaska u Francusku?
GLAMOČAK: Bilo je više razloga. Moja supruga je željela da radi magistarski rad o političkoj emigraciji, no nijedan profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u to vrijeme, nije imao hrabrosti da je podrži, sem Marije Bogdanović koja ju je upozorila da je ušla u opasne vode i da se pazi.
Poslije jedne konferencije pred predstavnicima Demokratske alternative koju je imala u Londonu mi smo bili prinuđeni da ostanemo u Francuskoj. Tada se rodilo prijateljstvo sa urednikom „Naše reči“, emigrantskog časopisa koji je redovno izlazio 40 godina, i jednim od osnivača Demokratske stranke, Desimirom Tošićem, koji je pisao predgovor za knjigu moje supruge o političkoj emigraciji, zatim Bogoljubom Kočovićem koji je pisao o žrtvama u Drugom svjetskom ratu, Vlastom Stojanovićem koji je obavljao važnu internacionalnu ulogu u okviru medija i koji je bio prijatelj familije Sutu, tj. generalnog sekretara Francuskog ministarstva spoljnih poslova i nekadašnjeg francuskog ambasadora u SSSR i njegovog sina, sada francuskog akademika i profesora emeritusa na Sorboni čiju je knjigu „Istorija Evrope“ objavio podgorički
CID.
Još uvijek me zasmijava simpatična priča iz tog perioda da je Marina „imala“ najstarijeg kavaljera iz političke emigracije, devedesetogodišnjeg gospodina Vorkapića koji ju je svakog petka vodio na gala ručak u restoran Klini, u kojem je inače radio Enver Hodža kao student. Svojim burnim životom gospodin Vorkapić je bio inspirativna osoba. Sa svakom promjenom vlasti bio je u emigraciji, poznavao je sve komuniste sa kojima je drugovao u emigraciji, a za vrijeme rata je, kao specijalni izaslanik, posjetio Pavelića... Pričao nam je: „Eto, vidite tu garderobu? E, tu je Mustafa Golubić krio oružje, a tamo kraj tog spomenika pucao je na toga i toga i pogodio ga u kičmu...“.
Sreo sam, između ostalih ličnosti emigracije, i don Ljuba Krašića koji je, po sopstvenom priznanju, idejni tvorac Međugorja. To je bila jedna druga vrsta političke radoznalosti koju smo njegovali...
U isto vrijeme, ručao sam za stolom preko puta Emila Siorana, poznavao sam Pjera Restanija koji je iznjedrio umjetnika Krista koji je umotao Rajhstag, upoznao sam Dejvida Linča. Upoznao sam značajnu umjetničku scenu. Svi oni su posolili i dali ukus mome životu. I sav taj svijet, taj kovitlac, taj teatar likova i sudbina našao se na ovoj izložbi. Sada, kada rezimiram, to je bio dinamičan život, donekle dostojan dramaturgije Džejmsa Bonda...
POBJEDA: U periodu o kom govorimo nijeste dolazili u Jugoslaviju. Koliko je to npotrajalo?
GLAMOČAK: Oko pet godina. Tada sam živio sa traumatičnim osjećanjem da nikada više neću vidjeti familiju jer nijesam nazirao kraj tome. Bio sam mlad i to nije bilo lako podnositi...
Vratio sam se u Jugoslaviju kao i mnogi čim su stege olabavile. No, danas vidim da smo Marina i ja imali čast da budemo zadnji svjedoci i zadnji izdanak generacije iz Jugoslavije koji se priključio Demokratskoj alternativi u inostranstvu.
Druga etapa odsutnosti je bila za vrijeme rata. Tada sam bio odsutan šest godina. Ukupno ta dva odsustva su trajala oko jedanaest godina.
POBJEDA: Što vas je tokom boravka van zemlje ušvršćivalo u vjeri da komunizmu, u dogledno vrijeme, može isteći rok trajanja?
GLAMOČAK:Vjerovao sam da je vječan, sa gigantskom snagom SSSR-a snagom koja je plašila i od koje je sve zavisilo. Uostalom, svi su tako osjećali.
Poznajem brojne ljude koji su to željeli ali nikoga ko je iskreno vjerovao da taj sistem može tako brzo da padne ili ne bar na način na koji se sve to dogodilo...
POBJEDA: Što Vam je najteže padalo, računajući svih 11 godina, koliko ste bili odsutni?
GLAMOČAK: Postaneš gladan roditelja, familije, prijatelja, zemlje, grada iz kog dolaziš...
POBJEDA: Kada čujete riječ Jugoslavija, na što danas pomislite?
GLAMOČAK: Jugoslavija je bila moja zemlja u kojoj sam odrastao i danas sa distance imam veliki respekt prema toj državi i sve više se divim npartizanskoj antifašističkoj borbi, užičkom odredu koji se suprotstavio na Kadinjači tada najmoćnijoj armiji svijeta. Divim se osmijehu narodnog heroja Ljuba Čupića. Jugoslavija je bila zemlja koja je porodila standarde, ali i zemlja koja je, nažalost, porodila i mediokritete koji su imali moć poput onih koje srijećemo u filmu „Hamlet iz Mrduše Donje“. Sramno je i vrijeđa današnje okretanje istorije Jugoslavije naglavačke, rehabilitacija ratnih zločinaca i kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata. Prostor bivše Jugoslavije je prostor iz koga izvlačim građu za moje reljefe, pa su i drama i komedija segmenti „Božanstvene komedije“ kao sadržaj moje izložbe.
Tu je samo dio mog rada u koji sam utkao 35 godina „krvopilnoga i krvničkoga rada“, kako ga je svojevremeno opisao književnik Danilov.
(opširnije u Pobjedi)
foto: fokuspress
