Prvih dana oktobra 1927. godine njujorške ulice bile su ispunjene nekom posebnom vrstom pozitivne energije tokom Jom kipura, najsvetijeg jevrejskog praznika. Baš te sedmice produkcijska ekipa iz kuće Warner Brothers odlučila je da promijeni tok filmske istorije.
Flert zvuka sa pokretnim slikama počeo je nekoliko godina ranije. Produkcijska kuća Warner Brothers izvježbala je zanat lansirajući film „Don Juan“ (1926) da bi se pripremila za narednu godinu i ostvarenje „The Jazz Singer“.
Popularna predstava
Filmska adaptacija ultrapopularne pozorišne predstave sa Brodveja zauvijek je promijenila tok sedme umjetnosti. Ostvarenje Alana Kroslanda postalo je prvi dugometražni film sa sinhronizovanom muzikom, zvukom i pojedinim dijalozima, uz pomoć famoznog projektora Vitafona.
Kako to obično biva u prelomnim momentima istorije, Warner Brothers je došao do filma „The Jazz Singer“ trnovitim putem. Razloga je bilo više, ali dva prednjače. S jedne strane, Warner Brothers je godinama bio pod konstantnim pritiskom da napokon usavrši montiranje zvuka. Sa druge, predstava „The Jazz Singer“ je bila nevjerovatno popularna i uopšte joj nije bila potrebna adaptacija namijenjena velikom platnu.
Otežavajuće okolnosti donijele su razlog više da čelnici Warner Brothersa zasuku rukave i zakopaju eru nijemog filma. Rezultat je bio i ostao jedan od najvažnijih filmova svih vremena.
Živi ekran
Stvari nijesu išle kao podmazane ni sa podjelom uloga. Na početku snimanja bilo je dogovoreno da glavnu mušku ulogu dobije Džordž Džesel koji se proslavio rolom u istoimenoj predstavi na Brodveju. Međutim, njegovu slavu ukrao je fenomenalni pjevač i komedijaš Al Jolson.
Jolson na početku filma kaže: „Samo malo, nijeste još ništa čuli.“ Ove riječi nijesu samo zaokrenule filmsku industriju, već su dale nadu da će ovo probijanje zvučnog zida na velikom platnu doprinijeti usavršavanju svjetske kinematografije. Istaknuti filmski kritičari i teoretičari pisali su: „Kada je Jolson zapjevao, činilo se kao da je ekran oživio!“
Značaj ostvarenja „The Jazz Singer“ jeste neprikosnoven za istoriju filma, ali veoma su male šanse da ćete čuti nekoga i dan-danas, devet decenija poslije premijere, da ga voli i uzdiže. Razlog je prilično očigledan – ovaj film je bio i ostao veoma dosadan. Međutim, tada je to bila druga priča.
Ako zavirimo u scenario, lako možemo da vidimo zašto je film stekao neviđenu popularnost. Priča prati Džekija Rabinovica, mladog Jevreja u Njujorku koji pokušava da uskladi muzički talenat sa porodičnim i religijskim obavezama.
Ogoljeni muzičar
Dvije godine nakon premijere, na prvoj dodjeli Oskara 1929. godine, „The Jazz Singer“ nominovan je za najbolji scenario, koji je adaptirao Alfred Kon. Priznanje Američke akademije u ovoj kategoriji mu je umaklo, ali Daril Zanuk, predstavnik ekipe iz Warner Brothersa, uzeo je počasnog Oskara za produkciju filma koji je napravio „estetsku, kulturološku i vizuelnu revoluciju u industriji“.
Nažalost, što je bizarno simbolično, Sem Vorner, glavni inicijator ideje iz Warner Brothersa, preminuo je dan prije premijere. Nije uspio da vidi reakciju publike na vjerovatno najvažniji projekat u kojem je ikada učestvovao.
Činjenica je da ljubitelji filma sada teško mogu da uživaju u filmu „The Jazz Singer“, naročito ako su fanatično zaljubljeni u mjuzikle. Međutim, postoji nešto veoma iskreno, nevino i jednostavno u pojedinim sekvencama ovog ostvarenja, koliko god izgledalo i ponekad zvučalo neuredno i traljavo.
Pored istorijske važnosti, „The Jazz Singer“ nosi neku posebnu vrstu iskrenosti koju sada rijetko možemo da vidimo na velikom platnu. Alan Krosland otvorio je vrata zvuku i dao nam predivno iskrenu i ogoljenu sliku života jednog njujorškog muzičara. L. MURSELJEVIĆ
FOTO: intratecal.wordpress.com / pinterest.com / theredlist.com
