Ne moramo da podsjećamo da je vijest o snimanju „Blade Runnera 2049“ dočekana kao blasfemija. Fanovi Skotovog klasika pitali su se kome je potreban nastavak savršenog „Blade Runnera“ (Ridli Skot, 1982), filma kom se ništa ne može ni dodati ni oduzeti, koji je prije 35 godina napravio revoluciju u SF žanru. Niko nije mogao da vjeruje da je kanadski autor Deni Vilnev prihvatio ovaj, slobodno možemo reći, izazov vijeka.
Sada kada je „Blade Runner 2049“ konačno stigao u bioskope, ostalo je samo da se konstatuje kako je Vilnev pobijedio gravitaciju. Ne samo što je izvajao vizuelnog kolosa i odličan nastavak obožavanog masterpisa, već je uspio da snimi „Blade Runner“ našeg vremena - film koji je na korak od remek-djela.
Fešta za čula
Trideset godina nakon rastanka sa Rikom Dekardom (Harison Ford) ponovo smo u distopijskom Los Anđelesu. Upoznajemo predstavnika nove, naprednije vrste istrebljivača. On ima kafkijansko ime – K (Rajan Gosling). Istrebljivač otkriva dugo skrivanu, opasnu tajnu koja može da poremeti čitavo ustrojstvo svijeta koji poznaje. Svi tragovi vode ga ka Dekardu koji je nestao tri decenije ranije.
Istrebljivačevo putovanje je fešta za čula – od prvog do posljednjeg kadra. „Blade Runner 2049“ je narkotički privlačan, gotovo da osjećate kako vam se „sličica“ topi pod jezikom dok kamera Rodžera Dikinsa pleše od ljubičanstvenih holograma nadvijenih nad Los Anđelesom do narandžaste pustare na mjestu gdje je nekada bio vibrantni Las Vegas.
Vilnev je snimio čak 164 minuta čistog art filma koji ni u jednom momentu ne postaje težak. Ništa u vezi sa „Blade Runnerom 2049“ nije blokbastersko, osim budžeta i velikih glumačkih imena. Pun poštovanja i naklonosti prema originalu, režiser se vraća u mračne sajberpank ulice Los Anđelesa, pune letećih kola i blještavih neonskih reklama. Onda okreće vozilo ka carstvu smeća, radioaktivnim pustarama i podrumima fabrika koji smrde na imigrante i djecu koju izrabljuju radom.
Nova pitanja
Kada kamera pređe iz Los Anđelesa u Las Vegas, prekriven narandžastim pijeskom, kao da objektiv prelazi na drugu planetu. U gradu kocke i matičara maskiranih u Elvisa Prislija nema glasne muzike i prepoznatljivog kičeraja. Sve što je ostalo od nagih žena jesu dvije džinovske skulpture sa otvorenim usanama koje se zlokobno pune teškim pustinjskim vjetrom. Las Vegas - grad duhova, prelako dostupnog užitka, oličenje propasti bezdušnog kapitalizma i umjetnosti pretvorene u pornografiju.
Deni Vilnev sigurno ne sanja kao normalni ljudi. Njegove ovce moraju da budu od celuloida...
Nijedna futuristička distopija nije vrijedna ako ne govori o vremenu u kom je nastala. Prvi „Blade Runner“ je postavio standarde u prikazivanju dekadentne budućnosti. Vilnev ih je u „Blade Runneru 2049“ prihvatio, potvrdio i nadogradio. Njegov film je u tom smislu jednako važan za naše doba kao što je original bio u svom vijeku. Vilnev je uspio da se pokloni prvom dijelu i stvori film koji je priča za sebe – sa novim filozofskim pitanjima.
Zašto moramo da znamo da li je nešto stvarno (emocije, sjećanja, dodiri) da bismo mogli da živimo? Zbog čega svi šetamo planetom kao prazni kalupi, vječite pripreme za čovjeka, ako mislimo da smo posebni? Da li je moguće da više ne znamo šta tačno život čini vrijednim življenja, a smrt umiranja? Jesmo li mi te električne ovce koje će veoma brzo sanjati androidi?
Nije dovoljno samo jedno gledanje ove fantazmogorične epopeje da se pohvataju sve pažljivo umetnute reference i simboli koje je Vilnev ostavio pokraj puta. Ovdje nema banalnog udovoljavanja razmaženim fanovima, što je primjetno u drugim kultnim SF djelima kao što je franšiza „Star Wars“.
Apsolutno spreman
Origami ovca, citat iz „Ostrva sa blagom“, drveni konjić sa brojevima koji oblikuju ime Filipa K. Dika, autora knjige „Da li androidi sanjaju električne ovce?“ (1968) po kojoj je snimljen prvi dio filma, aluzija na čuvenu dilemu da li je Dekard replikant ili čovjek – sve je ovo primjetno i neprimjetno u isti mah.
Što je najvažnije od svega, režiser koristi ovakve sitnice da potpuno pomuti mozgove gledaocima i natjera ih da sumnjaju u sve i svakoga, čak i da izađu iz bioskopa nesigurni u to da li su pohvatali sve konce, ali sasvim sigurni da ne žele nikada da dožive ovakvu budućnost. I sa jednom malom razlikom u odnosu na film Ridlija Skota – poslije novog istrebljivača, svi žele još.
Budite sigurni da je dobro to što je Ridli Skot ostao samo producent i ustupio režiju Vilnevu. On nikad, nikad ne bi mogao da snimi ovakav film.
Znali smo da režiser filmova kao što su „Incendies“, „Arrival“, „Prisoners“ i „Sicario“ ima mnogo magije pod prstima, ali „Blade Runner 2049“ je dokaz da Vilnev ima mnogo više nego što smo mislili. Držite fige da uskoro sjedne na kafu sa Alehandrom Hodorovskim. Sada smo makar sigurni da je Vilnev jedini autor koji apsolutno može da režira najbolji nesnimljeni film svih vremena - „The Dune“.
Trinaest nominacija, nijedan Oskar
Direktora fotografije Rodžera Dikinsa tjera maler kao nekada Leonarda Dikaprija: nominovan je 13 puta za nagradu Američke akademije, ali nije uspio da ulovi nijednog Oskara.
Čim je objavljen prvi trejler filma „Blade Runner 2049“ filmofili širom svijeta počeli su „kampanju“ za Dikinsa, vrišteći da bi bila najveća sramota da britanski velemajstor ne dobije zlatnu statuetu naredne godine. I zaista je red da čudotvorni snimatelj, najčuveniji po saradnji sa braćom Koen, konačno dobije priznanje.
Akademici su ranije možda mogli da pronađu opravdanje za preskakanje Dikinsa, a to je nemoguće uraditi poslije „Blade Runnera 2049“ - najveće vizuelne bombone koju je do sada donijela 2017. godina.
Ko je ovdje hologram
Kritičar Rodžer Ebert napisao je postulat: „Nijedan film ne može da bude potpuno loš ako ima Harija Dina Stentona.“ Nešto se slično može reći za Rajana Goslinga. Nijedan film koji ima Rajana Goslinga ne može da bude remek-djelo. Poslije filma „Drive“ (Nikolas Vajnding Refn, 2011), Gosling kao da je ostao zaglavljen u ulozi. Njegovo lice je u većini filmova potpuno ravna linija. Ipak, Deni Vilnev nije slučajno od prvog dana znao da samo Gosling može da igra istrebljivača K.
Gosling u većini filmova izgleda kao robot ili hologram ispod čijeg lica provejava malo ljudskosti. Vilnev nije mogao da promaši kada mu je dao rolu istrebljivača sa egzistencijalnom krizom. Pored drvenog lica, nije škodila ni malecka fizička sličnost sa Harisonom Fordom koja je bitna zbog zapleta.
I još nešto – goslingovska hladnoća i drvenost savršeno su legli uz emotivnost i krkost Džoi (Ana de Armas), njegove hologramske djevojke. Džoi je hologram, a djeluje ljudskije i toplije nego većina ljudi koji je okružuju, zbog čega na momente djeluje previše patetično. Ali ona je dizajnirana da bude takva kako bi ispunila emotivnu glad otuđenih ljudi koji su izgubili empatiju. I to je najstrašnija stvar u vezi distopijskog svijeta „Blade Runnera 2049“. Tačno da se zapitate, ko je ovdje hologram...
Mršavi obrisi Vangelisa
Vangelisova muzika nije bila samo podloga u Skotovom filmu „Blade Runner“. Njegove kompozicije izdigle su priču na transcendentalni nivo.
Kompozitori Hans Cimer i Bendžamin Volfiš, koji su sarađivali u ostvarenju „Dunkirk“ Kristofera Nolana, oslonili su se na Vangelisove kompozicije gradeći muziku za nastavak. Ipak, efekat njihovih kompozicija ne može ni da priđe uticaju koji je Vangelis imao na originalni „Blade Runner“. Cimer i Volfiš samo „podržavaju“ film – ne uzdižu ga kao njihov prethodnik.
Džared Leto u utrobi piramide
Vilnev je želio da ulogu jezivog Nijandera Volasa odigra najveći kameleon pop kulture – genijalni Dejvid Bouvi. Poslije smrti Zigija Stardasta odlučio je da rolu dobije Džared Leto.
Leto je glumac poznat po opsesivnom ulaženju i istraživanju likova. On ne glumi – Leto postaje lik koji mu je dodijeljen. U filmu „Blade Runner 2049“ uradio je fantastičan posao. Kada su Volasove slijepe, mliječno bijele oči u kadru, dok mu oko glave kruže mali dronovi pomoću kojih vidi, imate utisak da njegov pogled probija ispod odjeće, kostiju i kože, ulazi u glavu i igra se mislima.
Naravno, glavni krivac za uvjerljivost ovog lika nije samo glumački talenat, već i dizajn prostora kojim gospodari Volas. Njegove zlatne, talasaste odaje izgledaju kao utroba piramida u kojima je – vanzemaljac, božanstvo, čovjek, nije važno ko – začet život na Zemlji. Volas izgleda kao egipatsko božanstvo – mistično i nedodirljivo. I nepobjedivo, jer ni smrt ne može da pobijedi čovjeka koji je siguran da će živjeti vječno kroz svoju djecu – milione replikanata.
Marija IVANOVIĆ
