Kada bi vas natjerali da od planine filmova izDrugog svjetskog rata odaberete naslov koji na indirektan način sasipa realnost u lice, male su šanse da ne biste rekli „Kazablanka“. Kultno ostvarenje iz 1942, u režiji Majkla Kertisa, i dan-danas, 75 godina nakon premijere, smatra se bespogovornim remek-djelom.
Ipak, do tog statusa trebalo je doći, a „Kazablankin“ put bio jekrajnje lelujav. Zbog mnogih problema – od manjka novcado nezgoda sa snimanjem – film umalo nije izgledao sasvim drugačije.
Specijalni omaž
U snimanju filma učestvovali su pripadnici 34 nacije, što je bila prava rijetkost za Holivud tog doba. Na tu zanimljivu činjenicu posebno je bio ponosan Džek Vorner iz produkcijske kuće Warner Brothers. Čuveni producent žestoko se potrudio da se projekat izgura do kraja.Vorner je bio jedan od rijetkih ljudi iz Holivuda koji je nekoliko godina prije rata bio vrlo aktivan u antinacističkoj kampanji i skretanju pažnje na opasnost od nacista sa druge strane Atlantika.
Ekranizacija čuvenog djela bila je vrlo primamljiva i režiseru. U poznatoj sceni, kada se pjeva „Marseljeza“, Kertis je majstorski odlučio da većina statista buduratne izbjeglice. Takođe, većina glumaca, koji su pokrivali njemačke rupe u kastingu, bili su Jevreji iz Njemačke koji su uspjeli da izbjegnu ružnu sudbinu.
Iako je ova scena faktički iskopirana iz filma „La grande illusion“ (1937)čuvenog Žana Renoara, ovaj specijalni omaž igra centralnu ulogu u prkošenju jednog producenta, režisera i glumaca.
Slatka greška
Hemija čuvenog dua Hemfri Bogart-Ingrid Bergman je blizu savršenstvau ovom remek-djelu. Filmofili više od sedam decenija uzdišu zbog njihove priče, citirajući replike iz filma. Međutim, mnogi fanovi sedme umjetnosti konstantno griješe prilikom citiranja jedne od ključnih scena iz ovog Kertisovog djela.
Riječ je o Bogartovoj rečenici: „Odsviraj je opet, Seme“. Ovaj citat nije tačan. Bogart je u jednom dramatičnom momentu rekao: „Odsvirao si je za nju, možeš i za mene.“ Rečenica koju izgovara Bergman sličnija je ovom pogrešnom citatu: „Odsviraj je Seme. Odsviraj 'As Time Goes By'“.
I dan-danas ćemo pronaći više fanova „Kazablanke“ kojiviše vole ovu slatku grešku nego autentičnu rečenicu. Na kraju krajeva, nije toliko važno koja je verzija tačna, budući da cijela situacija ide u prilog vrlo upečatljivom scenariju.
„Kazablanka“ je jedno od rijetkih kultnih ostvarenja koja nijesu dobila (ne)potrebni rimejk ili nastavak. No, početkom ovog vijeka Holivudom je kružila vrlo čudnjikava priča da niko drugi do Madona želi da vidi rimejk ovog klasika! Njena ne baš zvučno dobra ideja za rimejk, koja je uključivala Aštona Kučera u glavnoj ulozi (MOLIM!?), godinama je nailazila na zatvorena vrata.
Ako možemo da vjerujemo glasinama, jedan od producenata rekao je Madoni: „Ovo djelo je nedodirljivo“. Neka tako i ostane. Capolavori se ne diraju.
L. MURSELJEVIĆ
Najbolji scenario svih vremena
Set zanimljivih događaja natjerao je Mareja Burneta, jednog od dramskih pisaca čija je predstava inspirisala film, da završi ovo intrigantno djelo. Sve je počelo 1931. kada je Burnet čuo pjesmu „As Time Goes By“ na Brodveju. Nekoliko godina kasnije, zbunjeno je šetao Bečom, dok su ljudi čekali da Njemci uđu u grad. Nakon početka Drugog svjetskog rata, lunjajući južnim dijelom Francuske, ugledao je afroameričkog pijanistu kako pjeva i zabavlja gosteu jednom od kafića. Kockice su se napokon složile. Godine 1940. Burnet i Džoan Alison kompletirali su melodramu po imenu „Everybody Comes to Rick's“.
Na kraju, ova melodrama nije bila laka za adaptaciju. Proces je zahtijevao čak tri čovjeka! Zasluženog Oskara za adaptirani scenario uručen je famoznom triju koji čine Hauard Koh, Džulijus i Filip Epstajn. Pored toga, godine 2006. Udruženje pisaca Amerike proglasilo je skript „Kazablanke“ zanajbolji scenario svihvremena.
FOTO: eastcoaststories.com / noahisenberg.com / pinterest.com
