Nedavno je novosadska „Akademska knjiga” objavila njegov novi roman „Balkanska lepotica, ili Šlemilovo kopile” u prevodu Arpada Vicka. U pitanju je porodična drama ljudi jedne novosadske porodice na razme- đu 20. i 21. vijeka, ali je roman istovremeno i istorijska freska o jednom rubnom području Evrope.
POBJEDA: U romanu „Balkanska lepotica ili Šlemilovo kopile“ smjenjuju se ideologije i vladavine, ali uprkos nametanju identiteta i stalnim promjenama, glavni lik ostaje „mali čovjek koji misli druga- čije“ ( S. J. Lec ). Šta su glavne poruke tih odnosa u romanu?
VEGEL: U Vojvodini se susrijeće, ali i permanentno sukobljava više kultura i mentaliteta. U tim sukobima i susretima ljudska sudbina postaje složenija, identitet krhkiji, a čovjek je više izložen promjenama vlasti. Vojvodina je u 18. vijeku, za vrijeme gradnje Velikog Kanala bila jedno od najvećih gradilišta u Evropi, a poslije toga jedna multikulturna teritorija, sa manama i vrlinama, a danas upravo ta osobina se gubi. U Vojvodini se broj manjina rapidno smanjuje. Vojvodina i Novi Sad, doživljavaju kriznu epohu. Novi Sad, na primjer, vjekovima je bio grad u višenacionalnim državama, a sada je grad u jednoj državi - nacije. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije Novi Sad je čuvao neku dunavski ravnotežu. Sve ovo je izgubljeno, a novo još nije izgrađeno. U tom vakumu pišem. U knjizi „Ispaštanje, ili priče iz donjih predela“ govorim o veoma gorkim i kontroverznim odnosima prema Evropi, o tome da nijesmo imali Antigonu koja sahranjuje Jugoslaviju, i to je i priča o gastarbajterskom autobusu koji iz južne Srbije kreće ka Berlinu, i čiji su putnici na granici gubljenja identiteta. To je roman o Evropi. Slijedi „Neoplanta ili obećana zemlja”, roman o gradu Novom Sadu, tom velikom migracijskom terenu, i o tragedijama jednog grada. To nije samo tragedija Novog Sada, nego svih gradova na rubnoj Evropi. A „Balkanska lepotica, ili Šlemilovo kopile“ je roman o gubljenju porodica, čiji glavni junak, možda neki panonski Don Kihot, u vrtlogu etničkih migracija da bi preživio postaje panonski Švejk.
POBJEDA: U knjizi „Eksteritorijum” govorili ste o uzrocima i NATO bombardovanju s posebnim osvrtom na predistoriju ovog događaja. Slične varijacije iznijela je i nobelovka Herta Miler gostujući na Beogradskom sajmu knjiga. Kako komentarišete žestoke reakcije srpske kulturne i političke javnosti povodom toga?
VEGEL: Ovakve reakcije su bile apsolutno pogrešne i nepotrebne. Herta Miler je govorila nijansiranije, pa prema tome mogao bi se otvoriti s njom jedan koristan dijalog na ove teme. Ne može se prosuđivati o NATO bombardovanju kao o nečemu što je došlo samo po sebi, ono ima svoju predistoriju. NATO bombardovanje bilo je samo povod, jedna tačka pred ambisom, gdje se iznova moralo pomisliti na prošlost, ali i nove alternative. U knjizi koju spominjete „Eksteritorijum“, (koja je objavljena i na srpskom jeziku), nijesam dijelio pravdu, nego sam pisao o svakodnevici pod bombama, pisao sam o tome šta sam vidio i čuo, na ulicama i na trgovima, ali ujedno sam iznova pomislio na istoriju svoje porodice. Stavio sam na vagu moje iluzije, zablude, nade i poraze. Možda bi tako trebalo razmi- šljati o govoru Herta Miler.
POBJEDA: Da li aktuelnu političku i kulturnu atmosferu u Srbiji i Vojvodini do- življavate kao višepartijsku, odnosno multikulturalnu?
VEGEL: U političkom životu uvijek je potreban balans, neka vrsta dinamične ravnoteže. Svaka vlast je kvarna, apsolutna vlast je apsolutno kvarna i, mada to zvuči paradoksalno, ona stvara konfuziju, anarhiju i smanjuje razvojni potencijal i prouzrokuje brutalnu fragmentaciju, društva. Štetna je ne samo u javnom životu, nego i u privredi. Dio društva posta- će suviše samouvjeren, a drugi dio rezigniran. A što se tiče kulture, ona ne bi trebalo da bude teren političke borbe, ali ona, nažalost, to danas u Vojvodini jeste. Ne bih rekao da neka partija nameće neku svoju strogu ideologiju. Mislim, naime, da ovdašnje partije nemaju jasan politički profil, sve je provizorno, i sve je za rasprodaju. Kao što je prije nekoliko decenija socijalizam bio za rasprodaju, danas je za rasprodaju svaka druga ideja. Ostaje samo „kumstvo“, ostaju lične veze sa partijskim bosovima, vlada nepotizam, pojavljuju se mali provizorni klanovi, nema više ni dobrih ni loših vrijednosnih sistema, nego samo „snalažljivost“. Snalažljivost je postala ideologija. To je vrijeme preletača i velike rasprodaje. U takvom ekspres-kapitalističkom provizorijumu i multikulturalizam je u krizi, jer posljednjih 10 godina, u strahu od globalnog kapitalizma, povećava se etnička napetost, samogetoizacija i većine i manjine. Svjedoci smo nacionalnog zatvaranja. Razumijem strah, ima i razloga, ali bojim se da takozvana srednjoevropska i balkanska „nacionalna renesansa“ nije pravi odgovor. I bojim se da ta odbrambena igra sa vatrom, ne mora, ali može da stvori nove konflikte. Tako je i u Vojvodini.
POBJEDA: Tokom referenduma i političke krize u Kataloniji bilo je raznih paralela između ove španske pokrajine i Vojvodine...
VEGEL: Ne vidim paralelu. Prije svega zato što ja u Vojvodini nijesam sreo čovjeka koji zagovara secesiju, mada stalno čujem priče o „demonu secesije“. Etnički sastav je drugačiji. Po meni, secesionizam je fantomska priča. Druga je stvar što autonomija Vojvodine sada više liči na neku ikebanu. Centralizam je ideološki kancer postkomunističkih država, a u Srbiji to je dosta ukorijenjeno. To je dobilo pojačan nacionalni kontekst za vrijeme raspada Jugoslavije. Nasuprot mnogih, mislim da autonomija Vojvodine nije i samo interes Vojvodine, nego cijele Srbije. U svakoj državi treba da postoje nježna teritorijalna konkurentska polja, a to je Vojvodina. Znate, poslije Drugog svjetskog rata, pa do dana današ- njeg najveći privredni razvoj su doživjele teritorijalno decentralizovane države: SAD, Njemačka i Švajcarska.
POBJEDA: Stalni ste kolumnista portala „Autonomija“, danas postoje mnogobrojni problemi novinara u Srbiji, od zastrašivanja, napada, do prijetnji smrću. Kako vidite tu situaciju i zašto je još uvijek sloboda medija tako problematična u Srbiji?
VEGEL: Te kolumne su u stvari moji dnevnici, u kojima ne pi- šem o pronađenoj istini, nego o traganju za istinom. Više od 20 godina pišem dnevnik, ali baš ovih mjeseci sam prestao da ih objavljujem, mada pišem i dalje. Umorio sam se od silnih nesporazuma. Dugo sam mislio da su moji dnevnici samo panorama moje epohe, refleksije o mojoj sredini, da predstavljaju samo duhovnu hrestomatiju. Međutim, spoznao sam da je traganje za istinom veliki rizik, opasna želja u očima onih koji misle da su pronašli konačnu istinu. A sloboda medija jeste slobodno traganje za istinom. To je ogroman problem u svim postkomunistič- kim zemljama, pa tako i u Srbiji i u Vojvodini. Jednopartijski refleksi su žilavi, nasljeđuju ih sinovi i unuci, i često pomislim da je lakše vojsku reformisati, nego školstvo ili medijsku politiku. Vlastodršcima je potreban permanentni neprijatelj, kao alibi za neuspjeh, a njih je najlakše pronaći među novinarima, ili među intelektualcima koji misle nezavisno i kritički. Bez tog alibija - car bi bio go. Ako vlada besprekorno funkcioniše i ima uspjeha, onda bi mediji mogli da lažu do mile volje, ne bi imali uticaja, bili bi komični, jer građani ocjenjuju vladu ne prema kolumnama, nego na pijaci, po standardu, po poreznoj politici itd...I po tome da li se cijeni njihovo dostojanstvo. Ali, ako vlada ima strah, onda ona širi strah i traži krivca. Danas to nije teško, jer živimo u dobu strahova, u kojima su bulevarski skandali jedini morfijum. Budućnost se više ne pojavljuje kao plod prosvjetiteljskog progresa, nego kao naš iracionalni neprijatelj. A oni koji prijete smrću novinarima, oni u stvari nipodaštavaju i državu i to, nažalost, veoma često uspješno. Mene ne zabrinjava što se pojavljuju ekstremisti, nego me zabrinjava nemoć države prema tim grupama. Da se ne desi slučajno da i država živi u strahu od ekstremista, pa stalno traži kompromis sa njima.
Crnogorci u Vojvodini ili će nestati ili će postati organizovana zajednica
POBJEDA: U Vojvodini postoji dosta složenih pitanja u vezi manjina, manjinskih književnosti, jezika i kultura. Postoji majorizacija i nepo- štovanje nekih manjina (recimo crnogorske manjine u Vojvodini ). Kako iz ugla mađarskog pisca gledate na ova pitanja?
VEGEL: U odnosu na devedesete godine prošlog vijeka postoje znakovi poboljšanja. Antimanjinska retorika se smanjila, ali nije lako osloboditi se od tereta prošlosti. Vrh vlasti se čuva od direktne nacionalističke retorike. Manjinski zakoni se poboljšavaju, ali suviše sporo se realizuju u svakodnevnom životu. Kao da niži (najčešće lokalni) aparat vlasti ne shvata ozbiljno ono što govori njegov vrh. Tako da nikako ne mogu biti zadovoljan položajem manjina. Mada jedan dio društva u svakodnevnom životu ima razumijevanja prema manjinama, a i vrh vlasti prikazuje dobru namjeru. To se specifično odražava u životu (nove) crnogorske manjine koja se poslije raspada Jugoslavije i osamostaljenja Crne Gore našla na brisanom prostoru. Ona je na sudbonosnoj poziciji: ili će Crnogorci u Vojvodini nestati, ili će postati organizovana manjinska zajednica. Trećeg puta nema. Ali, tzv. manjinska pitanja su još uvijek partijska stvar. Malo vodimo računa šta se odvija u dubljim strukturama društva. To je velika nepoznanica, i najmanja iskra može da proizvede velike konflikte. To smo već vidjeli, zar ne? A što se tiče književnosti, ja strahujem od „manjinskog književnog ključa“. Uvijek sam izbjegavao takvu situaciju. Što se ti- če prava manjinskih grupa uvijek sam za pozitivnu diskriminaciju, to bi trebalo konsekventnije uvažiti i za crnogorsku manjinu u Vojvodini, ali kada objavljujem jedan roman, onda nema pardona: ne postoji manjinski roman - on je ili dobar ili loš.
