Dojče veleIzvor
To navodi analitičar Dojče Velea Bernd Rigert i dodaje da je to definitivno suviše malo za zajednicu država koja finansira palestinsku autonomiju.
“Provokativna inicijativa američkog predsjednika Donalda Trampa o priznavanju Jerusalima kao glavnog grada države Izrael, za Evropsku uniju je loša stvar. To samo unosi nemir, pobunu i zaoštravanje frontova, jedinstveni su u ocjeni ministri spoljnih poslova 28 zemalja-članica. I to svi. Jedinstvo oko toga da samo rješenje koje predviđa dvije države, Izrael i Palestinu, donosi napredak, bilo je impresivno, pohvalila se komesarka EU za spoljnu politiku Federika Mogerini”, navodi Rigert.
Prema njegovim riječima, ta odlučnost nije pretjerano impresionirala gosta iz Izraela, Benjamin Netanjahu je Evropsku uniju odavno otpisao, zato što je, prema njegovom mišljenju, previše prijateljski nastrojena prema Palestincima.
“On nade polaže u SAD i svog novog najboljeg prijatelja – Trampa. Palestinci rade upravo suprotno. Oni proklinju SAD i radije bi da vide EU u aktivnijoj, posredničkoj ulozi. Kako bi to sve zajedno trebalo da funkcioniše? Evropska unija – to je jasno i glasno stavila do znanja komesarka Mogerini – nema sopstvenu bliskoistočnu politiku. Nekakve posebne EU-inicijative izričito su – isključene. Uvijek se čeka na mudrosti iz Vašingtona. Ali na njih očigledno može još dugo da se čeka. Ni predsjednik Obama nije uspio da dovede sve strane za isti sto. A ako bi to uspio nepredvidljivi Tramp, to bi bilo političko čudo”, piše Rigert.
Kako navodi, Evropska unija se predstavlja manjom nego što jeste, uprkos njenoj velikoj ulozi u konfliktu.
“Unija finansira dobar dio palestinskog budžeta i održava život u Pojasu Gaze i Zapadnom Jordanu – i to sa izričitom podrškom Izraela, jer bi inače te zadatke trebalo da preuzme okupaciona sila. Političari EU često su insistirali na tome da Unija postane aktivnija. Do sada je sve ostajalo na tvrdoglavom pridržavanju maksime o rješenju po načelu dviju država ili pravilu zemlja za mir, koju su Izraelci i Palestinci razvili devedesetih godina. Otada se mnogo toga pokušalo, ali se malo toga dogodilo. Jednostavno nije funkcionisalo. Razlog za to je i negativan stav međusobno posvađanih Palestinaca, ali i negativan stav Netanjahuove vlade”, ističe Rigert.
Analitičar Dojče velea dodaje i da bi bilo vrijeme da EU razvije realne alternative kako bi se zastoj premostio.
“Za to su potrebni i vrijeme i dobre ideje. Možda bi francuski predsjednik Emanuel Makron mogao da krene tim trećim putem, nakon što Uniju napuste tvrdoglavi Britanci, a u Berlinu uspije u to da uvjeri do sada uglavnom pasivnu kancelarku. To bi sigurno bilo bolje nego čekati na bajkovite predloge iz Trampove kuće, misli se i na njegovog zeta Džareda Kušnera. EU bi trebalo da djeluje, a ne samo da kritikuje nesposobnost i nespremnost drugih učesnika u tom konfliktu. U tom kontekstu, bezosjećajna i zbunjujuća odluka američkog predsjednika o Jerusalimu, ima bar i nešto pozitivno: ponovo se priča o bliskoistočnom konfliktu, pa i u Evropi”, zaključio je Rigert.
