Kralj italijanske komedije Roberto Beninji stalno ponavlja da on nije najduhovitiji čovjek čak ni u svojoj porodici. Zamislite, njegov otac Luiđi odgovoran je za Robertovu fascinaciju humorom – još od ranog djetinjstva. Beninji stariji je rijetko govorio o boravku u nacističkom logoru, a kada jeste to su bile lake, duhovite, bajkovite priče.
Omaž Čaplinu
Roberto Beninji imao je oca iz Bartonovog klasika „Big Fish“, smještenog u srce užasa najveće tragedije 20. vijeka. Baš Luiđiju Beninjiju posvetio je ostvarenje „La vita ѐ bella“ („Život je lijep“) – vječni filmski trijumf mašte i duhovitosti.
Jednostavna ideja, da se i u paklu Holokausta može sačuvati djetinji san, jeste Beninjijev kredo i mantra, ali i posveta italijanskom duhu i načinu života. Lik knjižara Gvida Orefićea omađijao je svijet 20. decembra 1997, prije 20 godina. Bilo je tako lako povjerovati mu da jedan autsajder, koji nema nikakvo oružje osim malo stidljivog i smotanog humora na svoj račun, može da pobijedi Hitlerovu armiju!
Beninji je postao prva zvijezda italijanske kinematografije prije filma „Život je lijep“. Ovjenčan je slavom nakon neobične komedije „Monstrum“ koja se tih godina besomučno reprizirala sa obje strane Jadrana. Njegova karijera, koju je osamdesetih godina lansirao američki režiser Džim Džarmuš („Down By Law“ i „Night On Earth“) po mnogo čemu ličila je na modernog Čarlija Čaplina. Beninji je pažljivo gradio veliki čaplinovski omaž. Na primjer, posljednja scena „Monstruma“ direktna je aluzija na Čaplinov klasik „Moderna vremena“.
Poprište bitke
Zato je bilo savršeno logično da Beninji potpiše najveće djelo karijere po ugledu na Čaplinovog „Velikog diktatora“. A kako su ga samo evropski mediji dočekali na oštricu uoči premijere filma „Život je lijep“... Jer, bože moj, što jedan Italijan, još komičar, zna o holokaustu!
- Smijeh i suze su isti dio čovjekove duše. Uvjeren sam da se o holokaustu može ispričati nešto istinito čak i bez jedne kapi krvi – govorio je tada Beninji, svjesno gradeći opasno poprište za bitku humorom.
Film je rađen u maniru italijanskog neorealizma, u stilu Vitorija de Sike. Beninji se potrudio da ga smjesti u intiman milje. Većina radnje smještena je u Areco, prelijepi provincijski grad u Toskani, gdje je glumac odrastao.
Glavna ženska uloga dodijeljena je Beninjijevoj vječnoj muzi, supruzi Nikoleti Braski. Ulogu dječaka Đozuea dobio je šestogodišnji Đorđo Kantarini, koji nikada više nije dobio priliku na velikom ekranu, osim nekoliko sekundi u „Gladijatoru“ Ridlija Skota.
Riječi logoraša
Dušebrižnici i puritanci okomili su se na Beninjija zbog toga što je svojim junacima, Gvidu i Đozueu, namijenio urnebesnu igru skrivalice sa nacističkim stražarima, usred logora na kraju filma.
Beninji je odgovorio tutnuvši im knjigu, autobiografiju italijanskog Jevreja Romea Salmonija „Na kraju, pobijedio sam Hitlera“ – potresno i urnebesno duhovito iskustvo preživjelog logoraša. Glumac je posjetio Salmonija 1999, poslije povratka iz Amerike, nakon što su mu uručeni Oskari za najbolju mušku ulogu i strani film (kultna scena Beninjijevog „krčenja“ puta ka sceni skakanjem sa naslona na naslon uglancanih sjedišta Akademije!).
- Vratio sam se iz logora, zaradio novac u Rimu, napravio kuću, oženio djevojku koju sam volio, dobio predivnu porodicu. Pošteno je reći da je u meču sa Hitlerom rezultat 1:0 za mene. Valjalo se malo našaliti i namagarčiti to silno zlo – rekao je tada Salmoni, grleći Beninjija pred kamerama.
Nema boljeg „opravdanja“ za igru žmurke i smijeh jednog dječaka u srcu logoraškog užasa u Beninjijevom filmu od ovih Salmonijevih riječi... S. S.
FOTO: twitter.com / alamy.com
