Potrebna vam je hrabrost za to da cijelu deceniju snova, stvaranja, rastanaka, propalih i uspjelih planova postavite pred ogledalo. Kada je riječ o Nikoli Vranjkoviću, to zrcalo je poput mirne vode velike rijeke, u kojoj je na albumu „Veronautika“ pokušao da upeca malo smisla i biser sopstvene duše.
Vranjković je ovo putovanje razvukao na 110 minuta duple ploče, ali ono je suštinski trajalo tokom cijele decenije od kada je prvi put pred publikom, u eri najjačeg stvaralačkog zamaha u bendu Block Out, izveo „Fotelju“.
Udari i virovi
Ova pjesma simbolično otvara album – jer bila je početak prakse da Block Out predstavlja pjesme publici upravo na svirkama. Tako se, sa nizom hitova iz deset godina stvaralaštva, postavlja prva važna teza albuma: Nikolino traganje za ličnom suštinom traje dugo. Zbog toga je veslo starog ribara na toj rijeci intime moralo da ostavi mnogo, možda čak i previše udara i ožiljaka.
Pjesma „Fotelja“ je konačno dobila studijsku verziju, sa vrlo rječitim ehom u završnici, koji bježi od konačnosti, u jedan beskrajni rječni vir. Prate je veliki hitovi „Zadrži svoj dah“ i „Dve reči“ u diskretno osvježenim aranžmanima, zatim i najbrža numera na albumu „Moraćeš da naučiš da živiš sa tim“ koju je izveo sa prijateljima iz Crne Gore, članovima benda Autogeni treningo. Njoj je odličan kontrast „Džonatan Livingston“, balada i fascinacija djetinjstva posmatrana očima staračke bistrine.
Ključni šraf
Najinteresantnija je naslovna pjesma „Veronautika“ – ta spojnica, onaj ključni šraf koji ne pušta da u Vranjkovićev čamac uđe ijedna kap vode. Najsmjelija, sa neobičnim i nerazgovjetnim razgovorom starih ribara ili kapetana, u dugom i nepredvidivom putovanju otkriva zloslutne, oštre stihove.
„Vesla su dignuta, nebo je granica i poslednja želja samo tvoja tišina. Bez dima tamjana i pesme mantija da čuju se talasi Save i vetrovi Dunava“. Kao moderni Martin Luter, reformator nakon 500 godina reformacije, Vranjković kao da poručuje da nema problema sa svojim Bogom ni njegovom kreacijom – već sa onima koji ga prisvajaju, olako stavljaju u usta, tumače i nameću.
Pobratimstvo lica
Od početka druge polovine albuma („Večernja zvona“) Vranjković već jedri najopasnijom teritorijom, po granici gdje mutna rijeka dodiruje teško nebo. Tako je podsvijest umjetnika, zrelog i ostvarenog pjesnika, najbolje odslikana u pjesmama „Marburg“, „Vosak“ i „Dve hiljade i kusur godina“, koja je svojevrsan vrhunac, katarza albuma.
Kada u 110 minutu, na kraju numere „Za životom il' sudbinom“, u sudijskoj nadoknadi velikog finala dočekate onaj momenat – da plijen udari o površinu vode i ribaru otkrije nešto dragocjeno, jasno je kako je Vranjković uspio i na ovom albumu da ponešto sakrije i sačuva za sebe.
To i dolikuje ovom kavaljeru individualizma, koji je na duploj ploči „Veronautika“ dozvolio mnogo toga, ali nije u nju pustio druge ljude. Ali samo naizgled - jer ovo je album za prepoznavanje prijatelja, duša slično zaglavljenih u močvarnim virovima, usana pocijepanih istim udicama... Postoji li išta plemenitije, kada su ovom pjesniku dragocjeni samo oni biseri zapetljani u mreži njegovih stihova? S. S.
Ocjena: 80/100
FOTO: hardwiredmagazine.com / Marko Ristić / youtube.com
