Trinaestog septembra 1970. godine, režiser Andrej Tarkovski otvorio je dnevnik i zapisao: „Pokušao sam da čitam pisma koja je Dostojevski pisao ženi. Odmah sam naletio na njegove kockarske probleme i novčane gubitke. To se ne može čitati. Odustao sam. Patnja se može fizički osjetiti.“
Isti osjećaj koji je imao Tarkovski dok je čitao pisma Dostojevskog imaće svaki čitalac koji se preda njegovom „Martirologijumu“. Patnja cijenjenog i prezrenog, ponosnog i slomljenog, smrtno bolesnog i besmrtnog Rusa može se fizički osjetiti.
„Martirologijum“, u izdanju novosadske Akademske knjige, objedinjuje dnevnike koje je Tarkovski pisao od 1970. do 1986. godine.
Veza sa Dostojevskim
Naziv u prevodu znači „spisak nesreća i mučeništva“. Na korici druge sveske „Martirologijuma“, Tarkovski je zapisao: „Ovo je pretenciozan i neistinit naslov, ali neka ostane tako, u znak sjećanja na moju ništavnost – neuništivu i sujetnu.“ U nastavku knjige, koja ima 686 strana, režiser će namijeniti još surovije riječi samom sebi.
Prva sveska dnevnika Tarkovskog ne počinje slučajno razmišljanjem o Dostojevskom, za koga kaže kako može da postane smisao svega onoga što je želio da uradi na filmu. Sovjeti mu nikada nijesu dopustili da snimi TV seriju „Idiot“, ni film „Bijeli dan“, ali ih je Tarkovski izmaštao u dnevnicima.Toliko je bila jaka njegova duhovna spona sa piscem sa kojim je dijelio istu metafizičku patnju, unutrašnju borbu da savlada zemaljsko u sebi i misao da samo ljubav može da spasi ovaj svijet.
Odnos sa ocem, čuvenim pjesnikom Arsenijem Tarkovskim, opisao je kao „dostojevštinu“, užasnut činjenicom da se toliko vole, a plaše se i ustručavaju jedan od drugog. Tvrdio je da bi bio „jurodiv“, kao Fjodor Mihailovič Karamazov, da nije egoista koji se najviše na svijetu plaši patnje onih koje voli. A kako ih je samo opisivao...
Potreba za domom
Teško je kada, upijajući poeziju, osjetite količinu ushićenja i veličinu ambisa koji se uvukao u pjesnika, ali još je teže čitati naizgled banalne opise svakodnevnog života Tarkovskog, njegove supruge Larise i sina Andrjuške. Njegova briga iskazana je na drugačijinačin, vrlo rijetko jezikom poezije, kao kada posjećuje majčin grob, na kom „jagode puštaju brkove“.
Dnevnik je ispunjen spiskovima materijala potrebnih za opravku kuće, listama dugovanja i (ne)isplaćenih honorara, proračunima kada će konačno moći da stvori toliko željeni dom... „Sahranio sam imanje ovim filmom“, piše Tarkovski, dok vam u glavi odzvanja da nije pokopao stambeni objekat, već ognjište za malog Tupka iz „Snežane i sedam patuljaka“, kako iz milošte zove sina Andrjušu.
Tarkovski bi možda mogao da podnese bijedu da je osjećao kako ju je zaslužio. Ali nije. On je želio da radi, stvara i učini nešto veliko – za sebe, porodicu, umjetnost i državu. „Nikada nijesam želio da mi se klanjaju. Ja sam oduvijek maštao samo o tome da budem potreban.“ Tarkovski jeste bio potreban, ali ne onima od kojih je želio priznanje...
Bio je potreban gledaocima, koji su mu slali pisma, oduševljeni „Stalkerom“, „Ogledalom“, „Rubljovim“... U jednom od najljepših piše: „Vi nagonite gledaoca da zaista povjeruje kako na početku svega nije bila riječ – nego film!“ Tarkovski je mnoga pismaprepisao u dnevnik, bez ikakvog komentara, kao da nije siguran da li može da im vjeruje.
Bio je potreban i filmskom svijetu. Njegovi filmovi nizali su nagrade, donoseći mu status „najvećeg ruskog režisera“. Velikani poput Bergmana i Kurosave dizali su ga u nebesa. Ali... njemuto ništa nije značilo.
Pohvale i pokude
Nerviralo ga je oduševljenje sa kojim su ga dočekivali u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Švedskoj... „Zašto me pohvale nerviraju jednako kao i pokude? Pohvale me zbunjuju jer oni koji me hvale ne razumiju da su isti kao oni koji me kude.“ A niko ga nije kudio kao vlastodršci u SSSR-u...
Nazivali su njegove filmove štetnim, tražili ispravke koje su ugrožavale autorsku viziju, otežavali putovanja na festivale, krili ponude koje je dobijao da radi u inostranstvu... Nijesu dozvolili da adaptira Kamijevu „Kugu“, niti da snimi filmove inspirisane Kastanedinim djelima, Isusom, Judom, Dostojevskim. Podmetali su mu klipove u točkove, a Tarkovski je trpio. Iako užasnut gubitkom dostojanstva, ostao je uvjeren da je „bolje biti oštećen nego kriv za agresivnost“.
Na stranicama njegovih dnevnika smjenjuje se mikrokosmos kontradikcija. U rijetkim trenucima, kad mu duša prekipi od poniženja, Tarkovski uzdiže sebe i pita se kakva je to država koja ne želi da zaradi na njegovom talentu.
Zapisuje šuškanja koja je čuo, od Bergmanovih komplimenata do monstruozno pogrešnih tumačenja njegovih djela od ruskih činovnika, iako tvrdi da ga ništa od toga ne zanima. I nevjerovatno je koliko citati koje zapisuje odgovaraju njegovim trenutnim psihičkim stanjima. Bunjuelov: „To što moramo da jedemo nije opravdanje za prostituisanje umjetnosti.“ Ili Ničeove riječi: „Čovjek nema prava da bude nesrećan.“ Kao da je ovako opravdavao svoju tvrdoglavost pred Bogom.
Naklon za Bresona
Rijetka su umjetnička djela koja su ga pokretala. Prezirao je Felinijev „Amarkord“ zato što „žuri da se dopadne“. Užasavao se glume Džeka Nikolsona. Nije shvatao kako je Bunjuel mogao da dozvoli sebi film kakav je „Tristana“. Bertolučijev „Mjesec“ djelovao mu je vulgarno, „Menhetn“ Vudija Alena dosadno, a Kopolina „Apokalipsa sada“ užasno. Nije razumio kompromise kolega. „Gdje je Roselini, Kokto, Renoar, Vigo? Velikani siromašni duhom? Gdje je poezija? Novac, novac, novac i strah. Felini se plaši. Antonioni se plaši. Jedino se Breson ničeg ne plaši.“
Tarkovski je volio i Mana, Baha, Lorku, Paradžanova kog je branio dok se cijela Rusija ustremljavala na njega, iako je tvrdio da je njegov prijatelj „sam kriv za svoju usamljenost“... Divio se i Izabeli Iper i Žan-Luju Trentinjanu, sa kojima je umalo snimio filmove, ali nije mu se dalo...
Tarkovski je malo cijenio druge autore, ali sebe još manje. „Meni se moji filmovi ne dopadaju. U njima je mnogo konfuznog, prolaznog, lažnog. (U „Stalkeru“ toga ima najmanje.) Jednostavno, drugi ljudi prave mnogo gore filmove od mene.“
Svijeće i planine
Na jednoj od stranica dnevnika, Tarkovski bilježi, bez ikakvog pojašnjenja: „Popeti se na planinu sa upaljenom svijećom...“ Iz ove misli vjerovatno je rođena razarajuća scena iz „Nostalgije“ koja prikazuje ruskog pjesnika, bolesnog od čežnje, sa upaljenom svijećom, kako pažljivo hoda kroz prazni bazen u italijanskom spa centru, trudeći se svim silama da zaštiti plamen.
U ovom devetominutnom kadru smještena je sva tragedija (ne)ostvarenog autora, koji je želio da snimi stotine filmova, a završio je „samo“sedam igranih, ne računajući dokumentarac „Putovanje u vremenu“ i tri studentska ostvarenja.
Tarkovski je umro 29. decembra 1986. godine, uvjeren da se njegova svijeća ugasila mnogo prije vrha. I Dostojevski je napustio ovaj svijetsa sličnim osjećajem. To mora da boli sve ljude kojima su njihova djela pomogla i još im pomažu da održe svijeće upaljene, penjući se uz planinu života. Boli ih, jer Tarkovski, Dostojevski i njima slični martiri, zadubljeni u svijeće od straha da se plamen ne ugasi, nijesu vidjeli da sve vrijeme koračaju ka sebi. Nijesu vidjeli da su oni planine...
Patnja sa zečetinom
„Martirologijum“ je vrlo tjeskobna knjiga, ali tu i tamo morate da se nasmijete kada izviri iznervirani komentar Tarkovskog o „očajnim filmovima“ koji se sada smatraju kultnim. U jednom od najsimpatičnijih djelova režiser opisuje večeru sa prijateljima u Italiji. Kada im je rekao da najviše voli da jede noge, a ne bijelo meso zeca, koje se inače smatra najukusnijim, Tarkovski je dobio odgovor: „Naravno da voli nogu. Oni u Rusiji su navikli da pate.“
Dokusurili su me Jugosloveni
Tarkovski pominje Jugoslaviju nekoliko puta, bilježeći Titovu smrt i nagrade koje je dobio u našoj bivšoj zemlji. Posvećuje joj malo više redaka samo jednom, i to po „zlu“, kada govori o druženju sa bračnim parom Stojanović.
- Dokusurili su me muž i žena Jugosloveni, Dušan i Ksenija. On je novinar Borbe, a ona filmski kritičar. Poslije prijema, pozvali su Larisu i mene na „čašicu“ za koju se ispostavilo da je bila pogubna. Cijeli dan sam bio bolestan. Ali sam zato shvatio da piće nije za mene – napisao je Tarkovski.
