ZGRABI
FILM
Za stare majstore, poput Federika Felinija i Ingmara Bergmana, ne mogu naći prefinjenijeg duhovnog srodnika od svoje majke sa kojom volim i da pogledam i poneki božićni film kao što je Kertisov „U stvari ljubav“, u kojem se slavi obnavljanje života. Nijesam sigurna da li navedene naslove više volim zbog njihovog sadržaja ili zbog porodičnog ambijenta u kojem ih gledam, što me dodatno učvršćuje u misli da u svakom segmentu našeg života nije samo važno što i kako, već i u čijem društvu.
TV
Najčešće u društvu djece volim da pogledam emisije o životinjama na kanalu National Geographic. Uvijek me iznova očaraju neponovljivost i bogatstvo, nježnost i surovost života u divljini koji, iako njime vladaju nepisani zakoni prirode, posjeduje brojne sličnosti sa betonskom džunglom i svijetom ljudi.
Takođe, jedna od emisija koja može da bude primjer kako se od suštinski prosječne teme, poput automobila (neka mi na ovom „svetogrđu“ ne zamjeri muški svijet!), može napraviti kreativan i duhovit proizvod, jeste „Top Gear“ koji uglavnom pratim sa suprugom.
U suštini, trudim se da u širokom luku zaobilazim televizor zato što osjećam da me ta mala, crna kutija udaljava od punoće života kojoj svakodnevno težim.Mnogo mi je draže da slobodno vrijeme provedem u razgovoru ili šetnji sa onima koje najviše volim.
Porodicu, nažalost, sve češće karakteriše nekvalitetno provođenje zajedničkih trenutaka (ukoliko ih uopšte ima, jer se uglavnom živi kao na pokretnoj traci!), što podrazumijeva fizičku objedinjenost njenih članova, ali ne i suštinsku povezanost – djeca i roditelji zure u ekrane razmjenjujući ne više ni rečenice, već slogove.
S obzirom na to da djeca najviše uče posmatranjem, valja se zapitati: kada su oni posljednji put vidjeli svoje roditelje sa knjigom u ruci? Kada su im posljednji put roditelji prišli da sa njima nešto zajedno pročitaju ili da porazgovaraju o knjigama? Da im tuđa, fiktivna sudbina književnih junaka bude povod za razmišljanje o vlastitoj? Da se na kraju dana zajednički zapitaju zbog čega je taj dan bio težak i/ili lijep i može li naredni biti bolji?
Jedna od knjiga koje sa podjednakom slašću mogu čitati i veliki i mali, a najljepše se čita „u osmoro očiju“, jeste roman „Avram, Bogdan, vodu gaze“ Vladislave Vojnović, izuzetan po svojoj duhovitosti, maštovitosti, nenametljivoj edukativnosti i zanimljivoj fabuli. U pitanju je djelo koje nevjerovatnim šarmom, kroz priču o djevojčici koja odrasta u pomalo atipičnoj porodici, podstiče podjednako na razmišljanje o životu i na razmišljanje o jeziku.
Tu su, naravno, i bajke, narodne ili umjetničke svejedno, koje nas uvijek vraćaju našoj suštini. Onoj koja je u stanju da u pojedinačnom vidi opšte, da u sadašnjem vidi prošlo i buduće, i da u ličnom vidi tragove predaka koji i dan-danas, a da toga nijesmo ni svjesni, kolaju kroz našu krv.
MUZIKA
Ne mogu se sjetiti da su me posljednih godina nečiji glasovi tako duboko dirnuli kao vokali Gregorija Portera i Hejli Rajnhart. Jednostavnost, emocija i istinska autentičnost. Umjetnici zbog kojih osjećate da je pjesma o Jednom – pjesma o Svakome od Nas.
ZAOBIĐI
FILM / TV / MUZIKA
Treba izbjegavati bilo koju vrstu programa koji podstiče duhovnu pustoš. Iako je sve manje stvari koje me iznenađuju, ne mogu da se naviknem na to da su ljudi dobrovoljno pristali na voajerizam i izvlačenje najgoreg iz čovjeka kroz rijalitiprograme. Kad god na njih naiđem pomislim na Ničeove riječi, doduše izrečene u sasvim drugom kontekstu: „Bježi, prijatelju moj, u svoju samoću tamo gdje struji oštar, snažan vazduh! Nije tvoja sudba da budeš mahalica za muve...“U takvim slučajevima ljekovito je ugasiti televizor, osvrnuti se oko sebe, pogledati u nečije oči i shvatiti koliko smo srećni i blagosloveni.
FOTO: Privatna arhiva / telegraf.rs / popdust.com
