Čuli ste za „pravu podgoričku“ jelku? Da, to je ono novogodišnje drvce, okićeno sa prednje strane, okrenuto ka bulevaru i najprometnijem kružnom toku, a raskićeno sa zadnje, kojom gleda prema spomeniku jednom svecu i državniku. Raskićena ili neokićena? Vrag će ga znati...
Javite Tolstoju: sve namjenske jelke gradskih službi tužne su na isti način - makar prvog dana, kada izvire iz mračnih magacina. Rahitične su, iskrivljene kičme, nenaviknute i na ovo malo zubatog sunca što im bridi po iglicama...
Jelka sa početka naše priče navukla je to malo nakita što su joj udijelili i stoički se okrenula ka Bulevaru Džordža Vašingtona.
Gladac i jadac
Odavno smo ispričali sve što smo imali o „spolja gladac, iznutra jadac“ jelkama, praznicima, gradu i svima nama. No, zadah predrasuda je čudo. Svake godine nekako uspijemo da ga demonstriramo na novi način. Kad su ukrasi nestali sa zadnje strane jelke, mnogima se otelo: „Eto, i ovo nam pokradoše“, a pogledi su prostrijelili sirotinju. Djecu sa pruženim ručicama na ulici. Istu onu od kojih svakodnevno možemo da čujemo samo „Deset centi“? – i ništa više.
Nema te borbe sa vjetrenjačama koja djeluje uzaludnije od objašnjavanja lokalnom elitisti, da ne kažemo kultur-fašisti, kako bismo živjeli u ljepšem svijetu kada bi svi lopovi bili baš kao oni koji kradu ukrase sa gradskih jelki. Zamislite taj stid onog koji u mraku skida nekoliko velikih sjajnih bombica... Sigurno ne može, niti želi da ih naplati, a skida ukrase sa toliko brige, da sa udarne bulevarske tačke ne može ni da se primijeti da jelki nešto fali. Tada priča o raskićenom novogodišnjem drvcetu postaje mnogo ljepša od one o jelki koja je okićena do polovine.
Nego, šta o ovakvim pričama zna, na primjer, prosječan stanovnik Siti kvarta? Onaj čiji je glavni kriterijum biranja komšiluka broj titanijumskih reza na blind-vratima. Onaj na čijem je balkonu teže primijetiti cvijet nego u pustinji Gobi. Onaj koji nema vremena ni da se poraduje prazniku, a kamoli da razmišlja o djetetu sa ulice iz drugog dijela grada...
Neprigušen duh
Kada bi makar dio od 250.000 i kusur građana Podgorice - onoliko koliko ih je Atina imala u Periklovo i Sokratovo doba - imao priliku da dio bezbrižnih novogodišnjih dana preseli na Vrela ili Konik, osjetio bi se mnogo iskreniji duh praznika. Tamo, u jedinom dijelu grada u kom zvijezde zaista lijepo mogu da se vide, neprigušene vještačkim svjetlima.
Zbog toga Podgoričanima za ovu Novu godinu treba i može da se poželi samo jedno - da upoznaju svoj grad. Da uhvate prvo rumenilo zore sa vrha Ulice Vladike Danila u Momišićima, a da zalazak gledaju sa vrha Fruškogorske, na Malom brdu - baš tamo, sa prijestola carstva divlje gradnje, gdje djeca pola godine provedu u gumenjačama do koljena, zbog silnih zmijarnika. Da uberu najljepše majske makove sa obale Morače, pod sjenkom stare tvrđave u starovaroškoj Ulici Petra Prlje. I spuste se niz stepenice najljepše terase restorana „Ribnica“ i odćute u hladu koji polako poklapa miris propadanja...
Bijeg ili buđenje
Tada slika o gradu kao napola punoj ili praznoj čaši postaje mnogo potpunija. Ne treba od nje bježati. Sličnu sliku otkrivala je i velika Periklova Atina. Da nije, ne bi bilo ni čaše otrova spremljene za Sokrata.
I onda, kada uhvatite sve podgoričke boje i mirise, javite nam, dragi sugrađani, da li ovo dijete iz Ulice Blažene Ozane na Zabjelu, sa najljepše fotografije iz 2017. godine, bježi pod kontejnerski metal ili se konačno budi za ovaj naš svijet pod istim gvozdenim nebom. Bitno nam je. Taman koliko je važno i Malom princu da li je ovca pojela ružu i kako se to, zaboga, pripitomljava lisica...
Stojan STAMENIĆ
FOTO: Milovan Pavićević
