Povratak vjeri
Dok su drugi vjernici išli od vrata do vrata, pokušavajući da vrate zalutale sinove na pravi put, Džoni Keš je to radio po zatvorima, svirajući pred ljudima koji su prekršili svih deset božjih zapovijesti. Za razliku od mnogih moralista, Keš nikada nije prilazio grešnicima osuđivački. Obraćao im se sa povjerenjem, razumijevanjem i beskrajnim saosjećanjem.
Keš je dobar dio života proveo kao hronični alkoholičar i amfetaminski zavisnik, ali šezdesetih godina zaljubio se u kantri pjevačicu Džun Karter. Tada je došlo do prekretnice u njegovom životu. Očistio se od zavisnosti i vratio vjeri.
Nakon nekoliko godina lutanja po žanrovima i stvaranja „nervoznije“ muzike, Keš je ponovo prigrlio kantri, posvećujući pjesme grešnicima koji su izgubili dušu u potrazi za sobom. Iskrenom kritikom svojevoljnosti i hedonizma uspio je da dopre do srca Amerikanaca i opet postane velika zvijezda krajem šezdesetih, sve zahvaljujući albumu „At Folsom Prison“ koji je u 55 minuta ulovio suštinu kantrija.
Ljubav i smrt
Bunt i nihilizam, ali i samilost prema ljudima napravili su posljednju američku ikonu od Keša. Opsjednut i raspet između najvažnijih tema - ljubavi i smrti, Keš je autorski izraz predstavio hrišćanskom koncepcijom da je muzika njegova misija na zemlji. Pjevao je o velikim grešnicima koji su spoznali strahotu svojih postupaka i isto tvrdio za sebe.
Gotovo svi koji su ga okruživali bili su zgroženi njegovom željom da ide po zatvorima i pjeva ljudima kako bi im pružio utjehu i nadu. „Tvoju muziku slušaju hrišćani! Što misliš, kako će reagovati kad čuju da pjevaš ubicama, lopovima i silovateljima?“, prigovarali su mu puritanci. „Onda oni i nijesu hrišćani“, odgovarao je u svom stilu Čovjek u crnom.
Keš je napisao pjesmu „Folsom Prison Blues“ 13 godina prije nastupa u istoimenom zatvoru, nakon što je podgledao film „Inside The Walls of Folsom Prison“. Trinaestog januara održao je dva koncerta u Folsomu. Oba je počeo sa „Folsom Prison Blues“.
Besmrtni otpadnik
Nastup je postao toliko slavan, da je nakon što je izdat kao album odmah dostigao milionski tiraž. To je jednostavno moralo da se dogodi nakon nevjerovatne katarze zatvorenika. Kao što je jedan od njih tada rekao: „Kada je Džoni Keš sišao sa bine tog dana, svi smo već bili njegovi fanovi“.
Nakon ovog nastupa Keš više nije bio zavisnik kog su svi već odavno otpisali. Vaskrsnuo je kao Čovjek u crnom. Pjevao je o tome tri godine kasnije, u pjesmi „The Man in Black“. „I wear the black for the poor and the beaten down / Livin' in the hopeless hungry side of town / I wear the black for the prisoner who has long paid for his crime / But is there because he's a victim of the times“.
Pet decenija nakon koncerta, „At Folsom Prison“ ostao je jedan od najboljih albuma svih vremena, koji je zacementirao status Džonija Keša kao jednog od najuticajnijih umjetnika dvadesetog vijeka.
Keš je bio i ostao esencija američkog otpadničkog duha i propovjednik koji dubokom emotivnom snagom i jednostavnim stihovima osvjetljava borbu čovjeka sa samim sobom. U pjesmama Džonija Keša posrnuli će uvijek naći utjehu.
Široki osmijeh osuđenika
„Greystone Chapel“, posljednju pjesmu koju je Keš izveo na koncertu, napisao je zatvorenik Glen Širli. Sveštenik je zamolio Keša noć prije nastupa u Folsomu da posluša Širlijevu audio-kasetu. Keš je odmah odlučio da je uvrsti na live album. Izvođenje ove pjesme uživo bilo je iznenađenje i za Glena. Kada je Džoni počeo da pjeva „Greystone Chapel“ uzbuđeni Širli skočio je iz posljednjeg reda sa najširim osmijehom koji možete da zamislite.
Keš je nedugo potom pomogao Širliju da snimi album „Live at Vacaville“ dok je još bio zatvorenik, a onda je uspio da nagovori guvernera Kalifornije da ga pusti ranije iz zatvora. Uprkos momentima radosti koje je dijelio sa Kešom na sceni, Širli nije mogao da se navikne na život van zatvora. Vratio se drogama, odustao od muzike i oduzeo sebi život 1978. godine. Keš je platio troškove sahrane. Nakon ove tragedije krenuo je u misiju spašavanja svijeta muzikom odlučnije nego ikada.
FOTO: pinterest.com / youtube.com
