Prođoše nam novogodišnji praznici. I taman kad sam pomislio kako smo se malo kultivisali jer nije bilo bombanja u mjeri u kojoj se to moglo čuti i doživjeti prethodnih decenija, eto đa'ola - još jedan nalet blagih januarskih dana za pravoslavne vjernike.
Kao jedan od neutralnih, prisustvovao sam manifestaciji svega samo ne onoga što je namjena tih i takvih blagih dana. Petarde, topovski udari, paljba iz svih kalibara, satima, danima...
Zaključno sa ciklično povezanim Vajber i MMS/SMS grupama u kojima, najčešće u polupismenom desetercu, pristižu u naletima izlivi vjerskog kreativizma, čovjek prosto poželi da se agonija završi što prije.
Vaspitavali su me u duhu građanskog društva i sekularnog sistema vrijednosti, uz poštovanje svačije intime, posebno vjerske. U ovakvo vrijeme, ispada da smo mi takvi nakrivo posađeni. Čovjek treba da se osjeća u najmanju ruku neprijatno što ne pripada većini koja iz svojih razloga, postade dominantna grupacija u građanskoj Crnoj Gori.
O manifestaciji, da ne kažem teroru te većine nad ostatkom svjetine, ne bih u detalje. Prateći medije vidio sam stotine ljudi iz svih krajeva bivše Juge ispred crnogorskih vjerskih objekata, pa se stoga izvlači logičan zaključak, da sekularna država dobija još jednu ozbiljnu granu koju treba razvijati - vjerski turizam.
Dakle, umjesto napora da ove nesrećne balkanske prostore sterilišemo demokratskim, građanskim injekcijama, mi svi podgrijavamo mrca. Podgrijavamo podjele i okrećemo se onome što se ne može opipati ili logički objasniti. U tom blatu, puk se najlakše mobiliše - kad god zatreba onima koji ga vode.
Gospodin Risto Radović navikao nas je na poruke o kojima bruji region, svake godine otprilike u isto vrijeme. Ovoga puta je kritičku oštricu usmjerio ka premijerki Srbije. Rekao je predsjedniku Vučiću da je „vračanje kada za premijerku Srbije postaviš Anu Brnabić“. Da je sreće, ovakve izjave naišle bi na kolektivni javni prezir, od vrha do dna sistema. No, niko ili, bolje rečeno, rijetko ko se nađe prozvan da osudi ovakav govor mržnje. I idemo dalje, njemu se dopušta sve. Nema čak ni vjernica koji bi javno stale u odbranu i zaštitu ženskog roda - makar ih ja ne čuh. Ispada da se sa tim stavovima slaže većina ljudi u Crnoj Gori. Nadam se da ipak nije tako.
U svoje i ime svih dobromislećih građana naše zemlje upućujem izvinjenje gospođi Brnabić i molim je za razumijevanje. Dovoljno je samo malo vratiti film i shvatiti da je Srbiji, na sad već očigledno jasno definisanom putu evropskih integracija, ono što su proizvodili unazad koju deceniju zarad tamo nekih ciljeva (ratnih ili nekih drugih) postalo veliki kamen spoticanja. I bolno podsjećanje da su kreirali paralelnu instituciju u državi, kojoj može biti da vrijeđa i predstavnike svih građana te zemlje, bez posljedica. Koja se osjeća kao vlast i koja sebi dopušta petljanje u građanski svjetonazor.
Istovremeno, bilo koji pokušaj uvođenja „vjerskog biznisa“ u regularne poslovne okvire, osuđen je na anatemisanje. Dakle, „don't touch - restricted area“.
Da ne pričam o porezu. Iz Crne Gore djelovati na ovaj način ka komšijama, sigurno ne doprinosi popravljanju odnosa među dvije veoma bliske i ekonomski interesno povezane države. To što je SPC paralelni univerzum van poreskog sistema u Srbiji, ne treba da bude primjer i nama u Crnoj Gori.
No, ko zna zašto se to ne rješava godinama, da ne kažem duže. Možda i u toj vjerskoj moći (čitaj: zloupotrebi) leži opravdanje u brojkama koje izbore znače. Ko zna.
Istovremeno, blagi dani su prilika da se pogledaju malo TV kanali i utvrdi da li su sve balkanske zemlje dovoljno kvalitetno praznovale - kad ono, na jednoj od privatnih bosanskih televizija, u danu blagih poruka i mentalnog pročišćavanja, vladika Kačavenda (jeste, to je onaj), pričešćuje uživo neku dječicu, onako, bogougodno.
Pa sram nas sve bilo - i ovdje, i u Srbiji, i Bosni i Hercegovini. Sram nas bilo, kad takvi likovi i dalje imaju tretman sveštenih lica. Pa imaju li ta djeca roditelje? Ili su i oni u strahu od Boga? Nijesmo mi normalni, ja da vam kažem. U normalnim zemljama, takvi primjerci bi odavno bili pod ključem.
Ne smijem ni da zamislim kakva bi se frka digla da sve države bivše Juge samo zatraže da počnu da se primjenjuju ustavi. Ustavi građanskih država u kojoj je On, građanin, kičma sistema. I ništa više. Da građanin bude centar univerzuma, a vjera pomjerena tamo gdje joj je i mjesto - u kuće, crkve i hramove. Do tada, čistite oružja, koristite topovske udare u slavu Boga i budite bebe dinamitom ispod prozora. Dok ne stigne Njegovo Visočanstvo Građanin
