Malo je studija koji sa takvom lakoćom prebiraju po strunama srca kao što to radi Piksar. Zbog njegovih kreativaca uspjeli smo da zavolimo tuđe igračke, zaboravnu plavu i beskrajno upornu narandžastu ribu, robota sa otpada, čudovišta iz ormara i džangrizavog starca sa letećom kućom, debeljuškastim pomoćnikom i pticom koja voli čokoladu. I ne bi Piksaru dosta, no je ponovo morao da nas upropasti za ljude i prošle godine. Upoznajući nas sa „Koko“ („Coco“) natjerao nas je da se opet zaljubimo u sasvim neočekivane stvorove – raspjevane kosture i životinjske čuvare duša u meksičkoj Zemlji mrtvih.
Živopisne boje
Prije ostvarenja Lija Anrika i Edrijena Moline i upoznavanja sa dvanaestogodišnjim meksičkim dječakom Migelom, nijeste mogli ni da sanjate da film o smrti, čija se radnja većinom odvija u posljednjem prebivalištu umrlih, može da bude tako pun života.
„Koko“ je toliko dobar film, da vam užitak u animaciji, sjajnom scenariju, predivnim likovima i kompozicijama Kristen Anderson-Lopez i Roberta Lopeza neće pokvariti ni sinhronizacija u bioskopu. Piksar je već ulovio Zlatni globus, a minimalne su šanse da ne uzme i Oskara – makar za najbolji dugometražni film i originalnu pjesmu („Remember Me“). Tako je lijepo za promjenu gledati animaciju u kojoj pjesme nijesu glupe pauze između bitnih događaja, kao u izvikanoj Diznijevoj animaciji „Frozen“, već snažno odslikavaju karaktere likova.
Zemlja mrtvih u filmu „Koko“ je nešto najljepše i najkompleksnije što je ikada izašlo iz studija Piksar. Vibrirajuće boje prosute na velikom platnu momentalno transportuju u drugu dimenziju. Nevjerovatna je pažnja koja je posvećena najsitnijim detaljima koji su vezani za čuveni meksički praznik – od „kandiranih“ kostura (sličnih, ali manje strašnih od onih iz ostvarenja „The Night Before Christmas“), preko nesrećnog, zaboravljenog muzičara Hektora koji podsjeća na prevarantskog Džeka Speroua iz franšize „Pirati Kariba“, do čuvara duša mrtvih, letećih životinja čija ljepota i boje oduzimaju dah.
Poruka u pinjati
Meksička kultura nije nimalo poprostačena u ovom filmu. Štaviše, režiseri pokazuju veliko poštovanje prema tradiciji Meksikanaca, što je vrlo atipično za velike produkcije koje obično pretrčavaju slične teme, misleći da njegovo visočanstvo gledalac nema vremena da se udubljuje u nešto složenije od bezglave akcije. I bude vam toplo oko srca kada to vidite, zato što živimo u doba kada jedna narandžasta glava neprekidno trubi o podizanju zida između Amerike i Meksika i omalovažava ovu kulturu. Zbog toga „Koko“ nije samo presladak film, već i mali subverzivni politički prkosnik.
Piksar je u fenomenalnom filmu „Inside Out“ (2015) već pokazao kako apstraktna i teško svarljiva tema, poput prihvatanja tuge kao vrlo važne emocije za zdrav psihički razvoj djeteta, može da se spakuje u slatki, svjetlucavi paketić - jednako primamljiv i klincima i odraslima. No, studio je ponovo uspio da fascinira novom egzistencijalnom porukom umetnutom u filmsku pinjatu zvanu „Koko“.
Niša tema koje obrađuje film beskrajno je duboka. Ovo je priča o strasti i hrabrosti da se čovjek izbori za ciljeve, ma koliko pogrešnih puteva odabrao prije nego što naiđe na pravi. O važnosti i ljepoti muzike, pretjeranom idolizovanju velikih zvijezda i manama industrije. Zatim, o važnosti porodice, sasvim prirodnom „sebičluku“ mlađih generacija koje jedva čekaju da polete i još razumljivijem štitu koje stariji postavljaju oko malih da bi ih zaštitili od pada.
Kultura sjećanja
Što je najvažnije, „Koko“ je priča o smrti, gubitku i kulturi sjećanja koja mora da bude jedina opcija kada izgubimo nekog koga volimo. Kao što se „Inside Out“ suprotstavlja pretjerano zaštitničkim roditeljima koji pokušavaju da odbrane dijete od tuge, tako se ovaj film bori protiv svih koji odbijaju da se pomire sa smrću voljenih ljudi. Podsjeća ih na to da fizička smrt nije konačna, jer mrtvi žive dok ih se živi sjećaju. Strašno je biti zaboravljen. Samo ta smrt je konačna – fizička nije.
Gledajući film „Koko“ smijaćete se i plakati kao djeca – ali ne zbog sudbina likova na velikom platnu. Osmijehe i oslanjene obraze izazvaće probuđena sjećanja na sve ljude koje volite, a više nijesu pored vas i razmišljanje o onima koji vam znače i nadate se da će vas se sjećati kad vas više ne bude.
Šmrcavi i beskrajno raznježeni, prihvatićete glavnu poruku filma, da nas u životu održavaju samo priče koje drugi pričaju o nama. I ako je to stvarno tako – a povjerovaćete da jeste – bićete potpuno sigurni u to da ovaj film nikada neće moći da bude zaboravljen. Viva la Coco!
Ocjena: 9/10
