Zamislite: ne tako davno, izgradnja jednog mosta u Crnoj Gori praćena sa više žara nego moderni poduhvat na prvoj dionici prvog auto-puta u državi! A trebalo je „samo“ da sadašnji Blažov most zagrli dvije moračke obale, pa da generaciji Crnogoraca to djeluje kao istorijski, dragocjen događaj.
Duboki jaz
Sadašnje izvještavanje o izgradnji auto-puta je savršen indikator karaktera onih koje to na bilo koji način dotiče. Sa jedne strane su cinici kojima je sve to „previše priče o nečemu što je srećnom svijetu potpuno normalno“, a sa druge oni koji poduhvat smatraju maltene ličnim zalogom i uspjehom. Između njih je jaz, dubok kao Morača iz najčuvenije pjesme Varvara.
I jedne i druge sa visine mogu da pogledaju trudbenici, koji su u jeku prve posljeratne „petoljetke“ gradili i ličnim trudom premostili dvije moračke obale. Sa jedne strane ratom i bombardovanjem unakažen grad, a sa druge ledina i fatamorgana od snova i pitanje puno nade što bi to njihov grad novog imena mogao da postane. Eto toliko su bile daleke obale. Mnogo više od tih 80 metara...
Sjaj ideje
Izvještaj iz Pobjedinog specijala, koji je potpisao Stevan Boljević, nije samo svjedočanstvo o poduhvatu 250 ljudi angažovanih na „ključnom projektu petoljetke“.
Most je bio važan, ali ne kao betonski ljepotan koji će Titogradu obezbijediti širenje ka Kruševcu i Lješkopolju, već i kao potvrda ideološke ispravnosti. Pod visokim, elegantnim lukom u Morači zablistala je ostvarena ideja, da radnici solidarnošću i žrtvom za opšte dobro, zaista mogu da grade grad i državu.
Tog januara 1948. novinar Pobjede nije opisao i dan-danas dobro poznat prikaz iznad Sastavaka, već širu sliku grada u to doba. Već tada su bjelinom blistale zgrade u Karađorđevoj, a na drugoj strani Morače u daljini počele da niču Fabrika namještaja (bivši Marko Radović, na mjestu Delta sitija) i Centralna mašinska radionica (budući „Radoje Dakić“)...
Koliko je Titograđanima bilo stalo da premoste Moraču, svjedoči sjećanje na rad 250 radnika u tri smjene, po jakom vjetru, uz bojazan od poplava ćudljive decembarske rijeke...
Osjećaj za grad
Nakon slavodobitno istaknutog podnaslova, da će „napori radnika i rukovodilaca na mostu Morača u Titogradu biti krunisani potpunim uspjehom“, novinar Boljević postaje mnogo više od tipičnog reportera.
Bitniji od njegove ideološke svijesti i „ispravnosti“ jeste tako lako prepoznatljiv osjećaj za svoj grad i sugrađane. Onaj ponos i briga, u pripovjedačkom stilu tako bliskom jednom drugom mostu i jedinom jugoslovenskom nobelovcu...
Osiguranje mosta, krajem oktobra 1947, kojim je građevina za vjekove obezbijeđena od ćudljive rijeke, opisano je kao „završna pobjedonosna faza“. Uz pompeznu „krupnu i časnu obavezu“ da svi radovi budu završeni do kraja godine, ali i brigu cijelog grada o neimarima, koji su svakodnevno rizikovali život za neku maglovitu budućnost.
Boljevićev tekst je najsnažniji dok opisuje dobrovoljno „odvajanje od usta“ gladnih proletera porušenog grada - samo da bi 250 neimara imalo pristojne obroke svakog dana.
Tada, prije 70 godina, tih 250 gradinara bilo je važno Titograđanima, taman kao starim Grcima onih 300 Spartanaca, čuvara Termopilskog klanca i sna o slobodi.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: Arhiva Pobjede
