Za Pobjedu, Simić naglašava da je imala sreću da u predstavama Gradskog pozorišta igra, gotovo bez pauze, još od druge godine studija što joj je, kaže, omogućilo da se konstantno usavršava i napreduje, kroz brojne zanimljive zadatke koje je dobijala.
- Kad god je riječ o nagradama, kažem da su lijepe i da znače, jer su dokaz da se uloženo znanje, trud i rad cijeni, ali veća je nagrada prilika da se bude dio ovakvog ansambla, da se radi sa talentovanim i dobrim ljudima i da se sa zadovoljstvom odlazi na posao. Nije svaki proces pripreme predstave ni lak ni idealan i baš kad naiđu problemi postane jasno koliko je važno imati vrijedne i normalne ljude oko sebe. Lakše se sa njima prevaziđe svaka prepreka. Smatram da ova i svaka druga nagrada dolaze zahvaljujući dobrom timskom radu jednako koliko i individualnom trudu – kaže Simić.
POBJEDA: Sa velikom strašću i uživanjem igrate u predstavama za djecu. Koji dio rada u pozorištu za najmlađe vam je najdraži (ili najzahtjevniji) i zbog čega?
SIMIĆ: Gluma je igra u punom smislu te riječi. Čini mi se da je najbolja onda kad je najsličnija dječjoj igri, kad je maštovita, strastvena, nesputana, emotivna, otkačena, ona koja maksimalno crpi, ali istovremeno i obnavlja energiju bolje nego bilo šta drugo. Nemaš uvijek luksuz da se u svakodnevnom životu tako igraš, naročito kada ti okače etiketu odrasle osobe. Uz tu etiketu dolazi i dužnost da se ponašaš pristojno i normalno, a to nije uvijek udobno i lijepo. Zato meni ova profesija dođe kao ventil, jer sva „ludost“, tj. radost igre, koja je na sceni toliko poželjna, u svakodnevnom životu bi se vjerovatno smatrala dijagnozom.
POBJEDA: Najmlađa publika obožava vaše glumačke kreacije u predstavama „Čarobnjak iz Oza“, „Pinokio“, „Snježana i sedam patuljaka“ itd... ali i najnoviju ulogu u „Modrom blagu“. Čime se vodite dok gradite neki lik u predstavama za djecu za koji znate da je uzor mnogim generacijama?
SIMIĆ: Kod uloge koju pravim volim da ništa nije kobajagi, čak i kad zahtijeva veliku fizičku transformaciju. Izgled, misli, osjećanja, želje, moraju biti najstvarniji mogući. Dakle, da nije iluzija, nego baš stvaranje nečeg. Tada uloga preraste samu sebe i to postaju stvarni ljudi/bića.
Vodim se i time da i nama na sceni i onima u publici to bude vrijeme ne samo razonode, već apsolutne vjere u ono što se igra, tj. gleda. Mislim da se samo tako u potpunosti može prenijeti poruka koju nosi priča. Jer, ako nije tako čemu onda odlazak u pozorište? Naš posao nije samo da ispričamo priču, to mogu i roditelji kod kuće, a i dijete samo može pročitati. Naše je da oživimo svijet u kom će publika da živi tih sat-dva i iz tog iskustva nauči nešto.
Naše nije da podučavamo, već da ponudimo najbolje što možemo i ako to uradimo kako treba, svaki gledalac će prepoznati, izvući i naučiti baš ono što mu je potrebno. Ili će, s punim pravom, moći da kaže „ne dopada mi se ova predstava“. Ne zbog toga što je predstava loša, već zato što u njoj možda nije pronašao nešto što mu je u tom trenutku potrebno. Ali, to ne znači da neće dalje tragati za predstavama koje će ispuniti njegova očekivanja.
Važno je i malim i odraslim gledaocima dati priliku da izraze mišljenje i stav. Time se vodim. Ne smijemo tražiti od njih da bez prigovora vole sve što radimo i da se njihov doživljaj pozorišta svede na „sviđa mi se“ ili „ne sviđa mi se“, već da, zahvaljujući sadržaju koji im ponudimo, misle, osjećaju, uče, mijenjaju.
POBJEDA: Šta neizostavno mora biti dio svakog djetinjstva, a u tom kontekstu šta dobra dječja predstava treba da ima?
SIMIĆ: Čiste i iskrene emocije. I lijepe i ružne. Treba naučiti djecu da su i loše sastavni dio života, a ne samo dobre. I da ih ne kriju, ne maskiraju. Emocije, sopstvene i tuđe, treba upoznavati, prepoznavati i tretirati na pravi način. To je neophodno da bismo imali zdravo društvo. Kad nešto razumiješ, onda si u stanju da prihvatiš, zavoliš, sačuvaš ili odstraniš... Čini mi se da je to neophodno kako bi djeca izrasla u zdrave i pametne odrasle osobe.
(Opširnije u današnjoj Pobjedi)
