Piše:
Marija Ivanović
Nedugo nakon objave nominacija za Oskara internet preplave parodični „brutalno iskreni posteri“ kandidovanih ostvarenja. Tako je ove godine „Darkest Hour“ nazvan „Čekaj... Ovo je Geri Oldman!?“, Nolanov „Dunkirk“ „gigantskom metaforom za Bregzit, a ostvarenje „I, Tonya“ prepjevano je kao „Ja, Margo (zaslužujem mnogo više od filma „Suicide Squad“)“. No, sve njih pobijedila je parodija na film Stivena Spilberga.
„The Post“, kod nas nesrećno preveden kao „Doušnik“, opisan je ovako: „Oskarovski mamac. Stiven Spilberg? Tom Henks i Meril Strip? Priča o istorijskom političkom događaju? Pa zar ne zvuči kao je*ena parodija na filmske lovce na nagrade!“ Zvuči, zvuči. I te kako.
Lažne vijesti
Spilbergu je bilo izuzetno važno da „The Post“ ugleda svjetlo dana što prije, u eri „lažnih vijesti“ koje su uzele primat u Americi tokom predsjedništva Donalda Trampa. Koliko je želio da bude aktuelan, najbolje govori podatak da je film skockan za samo devet mjeseci. Režiser je u februaru 2017. pročitao draft scenarija Liz Hane, koji je kasnije ukrotio sjajni Džoš Singer. Ubacio je proces u petu brzinu i uspio da završi film do decembra, tačno na vrijeme za sezonu dodjele nagrada.
Više je nego očigledan Spilbergov plan da publika poistovjeti Trampa sa omraženim Ričardom Niksonom, čiju su vladavinu drmali i na koncu okončali politički skandali - objava Pentangonskih papira 1971. i čuvena Votergejt afera godinu kasnije. U žurbi da se što prije založi za stare američke vrijednosti (sloboda, demokratija, bla bla bla) i pokaže Amerima da još nijesu izgubljene, Spilberg je snimio pozerski film koji ne govori ništa o našem vremenu.
„The Post“ prikazuje proces donošenja odluka u redakciji tada nedovoljno uticajnog Vašington posta koji dolazi u posjed povjerljivih vojnih dokumenata o odlukama Bijele kuće u vezi sa ratom u Vijetnamu.
Sloboda štampe
Glavni urednik Ben Bredli (Henks) nema dilemu, uprkos zabrani Bijele kuće i izvođenja članova redakcije Njujork tajmsa pred sud zbog publikovanja istih dokumenata. No, rukovođenje novinom naslijedila je Kej Grejem (Strip), vrlo nesigurna žena primorana da donese odluku od koje zavisi budućnost slobode štampe u Americi.
Glavno pitanje poslije „The Posta“ glasi: je li ovo film o istraživačkom novinarstvu ili priča o tome kako je nesigurna Kej postala ugledna Ketrin Grejem? Spilberg je ponovo uzeo istorijski važnu priču, filovao je sentimentalizmom i servirao ju je publici sa mašnicom na vrhu.
Film „The Post“ je besprekorno snimljen. Sa lakoćom transportuje direktno u sedamdesete godine prošlog vijeka, a odglumljen je bez greške - od Henksa i Strip, do sporednih igrača kakvi su Bob Odenkirk i Metju Rajs. Pritom, ispunjen je predivnim omažima remek-djelu „Svi predsjednikovi ljudi“ („All President's Men, Alan Pakula, 1976), jednom od najboljih filmova o eri niksonovskih skandala. Čak i završava direktnom referencom na njega, zbog čega je i proglašen nezvaničnim prikvelom Pakulinog masterpisa.
Nažalost, Spilbergovo ostvarenje ne može ni da se primakne klasiku sa Robertom Redfordom i Dastinom Hofmanom. Zamislite da je Spilberg dijete koje vam pokazuje svoj ljupki crtež. Sviđaju vam se i leptirići i sunce i livadica, ali znate da ovaj rad nema nikakvu veću vrijednost, osim sentimentalnu. Nije važan, neće promijeniti stvari, svijet će ostati isti poslije njega, baš kao i nakon filma „The Post“.
Demoni i heroji
Ovaj film izgleda pomalo naivno u 21. vijeku kojim suvereno vladaju dezinformacije. Nije dovoljno samo pokazati ljude koji su se borili za slobodu štampe. Najbitnije je uvezati njihovu priču sa našim, vremenom izuzetno mračnim za novinarstvo.
Spilbergovo ostvarenje nema oštricu i snagu da nas pita da li je baš samo Nikson/Tramp kriv za ovakvo stanje u medijima ili ima nešto i u novinarima i čitaocima. Što je najgore, „Svi Spilbergovi ljudi“ izgledaju toliko samozadovoljno, da je lako zamisliti režisera kako čestita samom sebi i ostatku publike poslije snimanja svakog kadra.
Najlakše je demonizovati vlastodršce, izveličati heroje, zadovoljiti publiku željnu srećnih krajeva i pokupiti Oskara. Mnogo je teže snimiti i dan-danas aktuelnu priču o istorijskom događaju od prije nekoliko decenija.
Uostalom, kakav je to film poslije čijeg gledanja poželite da vidite što se događalo za vrijeme Pentangonskih papira iz ugla redakcije Njujork tajmsa? Odmah da vam kažemo kakav – tipičan spilbergovski.
Ocjena: 6,9/10
Režija: Stiven Spilberg Uloge: Tom Henks, Meril Strip, Bob Odenkirk, Sara Polson, Metju Rajs, Brus Grinvud Trajanje: 116 min
FOTO: imdb.com / collegehumor.com
