Piše: Miloš Milačić
Iz perspektive oblaka, to i nije tako daleko. Tamo gdje druga zvijezda zdesna otresa prašinu sa sebe. Tamo gdje vile, ne veće od ljudskog palca, lete nad morskim žalom, sakupljajući čestice prašine u kofama. Tamo je mliječni put za Nedođiju.
Zrnca koja vile ne uspiju da uhvate, more poljubi i pretvara u ogledalca što svjetlucaju po njegovoj površini. Samo u tim zrcalima ruinirani dječaci i djevojčice, ako se dobro zagledaju, mogu katkad da vide Petra Pana kako onim nožićem vješto krči zarasle staze njihovog djetinjstva.
Vilinska prašina
U početku bješe Beri. Džejms Metju Beri. I bješe „Mala bijela ptica“, u čijem gnijezdu je začet vječiti dječak. Kasnije je napisana posebna knjiga postanja Petra Pana koju su mnoga djeca stiskala umjesto majčine šake pred spavanje. I ustajali usred noći iz kreveta, kao mjesečari, pentrali se po stolovima, stolicama, vitrinama i skakali, pokušavajući da oponašaju Panov let.
O, bilo je tu plača i vriske, slomljenih ruku, nogu, zglobova pa čak i glava. I to sve zbog Petra Pana. Tvorac je morao da interveniše. U svim kasnijim izdanjima knjige, ali i izvođenim predstavama, pored „lijepih misli“ Beri pominje i vilinsku prašinu kao neophodan uslov za letjenje. A nije je bilo ni u naznakama u prvoj verziji knjige.
Otkačeni snovi
Volter Elijas, poznatiji kao Volt Dizni, želio je takođe da (p)ostane vječiti dječak. To što je imao odijelo, šešir, brčiće i nauljanu kosu i mnogima izgledao kao odrastao Amerikanac, to uopšte nije mijenjalo stvar. Tvrdoglavo je odbijao da otkačene, maloljetne snove proda budzaštostarom, prepredenom lihvaru zvanom Zaborav. Umjesto toga upregao ih je u kočije mašte i sa njima prejezdio svijet.
Bio je stariji od Petra Pana tek godinu. Mnogo je volio Berijevu knjigu, koja je prvi put objavljena 1902. godine. Glumio je u školskoj predstavi rađenoj po knjizi i naoružan strpljenjem čekao priliku da se sretne sa omiljenom fantazijom iz djetinjstva, licem u lice. To se dogodilo kad je već prešao pedesetu. Ali vrijedilo je čekati.
Animirani film „Petar Pan“, premijerno prikazan 5. februara 1953. godine u Americi, osvojio je publiku preko noći. Bila je to prava razglednica Nedođije, ostrva na koje Petar vodi Vendi i njenu braću Majkla i Džona. Tamo gdje umjesto dobrodošlice topovsko đule sa piratskog broda probija oblak na koji su privremeno sletjeli.
Sirene, pirati, Indijanci, krokodil Tik-Tak koji je progutao sat (Berijeva inspiracija bio je kit Mobi Dik!), smušeni Smi i vragolasta, ali neodoljiva Zvončica, tijesto su u Diznijevim rukama, od kog niko više nije napravio bolju pogaču.
Drušvo sredovječnih
Dizni se poigrao sa originalnim tekstom. Osornog i beskrupuloznog kapetana Kuku pretvorio je u simpatičnog negativca koji „bo'nom“ rukom prebira dirke klavira dok Zvončicu nagovara da mu otkrije skrovište Petra Pana i izgubljenih dječaka.
Pas, dadilja Nana, bila je viđena da sa djecom poleti ka Nedođiji i mogla je da ugrozi Lajkinu slavu, ali Dizni ju je ipak na vrijeme „prizemljio“ odlučivši da je ne petlja tamo gdje joj nije mjesto.
Dugo se nagađalo da li je Merlin Monro poslužila kao model za Zvončicu Diznijevim ilustratorima, ali je odgovor, ipak, negativan. To je bila glumica Margaret Keri.
U djetinjstvu niko nije imun na Petra Pana. Onda život okrene kazaljke i gospodin Darling u nama, odmahne rukom kad god zablistaju ona ogledalca. Ako mu se ne pokoriš, smatraju tenezrelim i djetinjastim. U suprotnom, imaš dobre izglede da postaneš punopravni član „društva sredovječnih“, ali... nemoj to da uradiš. Zar ne želiš ponovo da vidiš Nedođiju?
