Po svemu sudeći, trebalo je da se dogodi pohara kulturnih dobara 1997. godine, ali i još jedna pljačka 1998, da bi se uprava i rukovodioci muzejskih jedinica konačno trgnuli iz dugogodišnjeg „zimskog sna“.
Dokumentacija iz tog perioda, u koju je Pobjeda ekskluzivno imala uvid, pokazuje i ulogu muzejskog tehničara Aleksandra Berkuljana, koji je u novembru prošle godine podnio krivičnu prijavu zbog nestanka velikog broja muzealija i brojnih neregularnosti u Narodnom muzeju.
UPROŠĆENI POPIS
Tokom 1997. godine prvo se morala odraditi revizija Umjetničkog muzeja, iz kojeg su, bez tragova obijanja na vratima depoa, nestale Bukovčeve slike. Ubrzo se ispostavilo da je reviziju nemoguće odraditi zbog nepotpune i konfuzne dokumentacije, pa je cijeli proces, prema pouzdanim saznanjima Pobjede, sveden na prosti popis zatečenog stanja. Naime, na prvom sastanku komisije za reviziju i reinventarizaciju, čiji predsjednik je bio Aleksandar Berkuljan (tada angažovan kao fotograf u Službi dokumentacije), konstatovano je da revizija nikad nije rađena u Umjetničkom muzeju.
Prema navodima iz zapisnika sa sastanka, od 11. marta 1997. godine, zabilježena su dva pokušaja revizije, oba prekinuta nakon kratkog vremena.
Pored predsjednika komisije Berkuljana, sastanku su prisustvovali i članovi Ljiljana Zeković (direktorica Umjetničkog muzeja), Biserka Jovetić, Ksenija Sekulić i Tomica Jovanović, zatim supervizor Anđe Kapičić (direktorica memorijala „Dvor“), kao i kustosi Umjetničkog muzeja Lidija Jablan, Žana Ivović i Nevenka Đurić- Karailo. Sastanku nije prisustvovao član Vlado Ivanović, dok se supervizor Branislav Borozan pojavio nakon 45 minuta zakašnjenja.
Utvrđeno je da je jedna od glavnih neregularnosti, zbog kojih je osnovana komisija, konfuzija u dokumentacionim izvorima i djelimično nepostojanje evidencije o predmetima. Članovi komisije zaključili su da postoji više starih inventarskih knjiga vođenih na razne načine, dok glavna, tzv. operativna inventarska knjiga, sadrži podatke o 1.141 jedinici, od više hiljada koliko ih je po procjenama zaduženih kustosa pohranjeno u depoima. Takođe, nikada nije dovršen proces dokumentacione obrade, tako da nije poznat konačan broj jedinica Umjetničkog muzeja.
Tokom 47 godina od osnivanja Muzeja, proces inventarizacije je otpočinjan više puta, a što se tiče tadašnje najnovije knjige, posljedni put je neka jedinica u njoj obrađena oko 1981. godine. Ovu konstataciju je, prema navodima iz zapisnika, iznijela Ljiljana Zeković. Komisija je, takođe, utvrdila da nije praktikovana primopredaja zbirki prilikom smjene rukovodilaca, a fotodokumentacija je rađena parcijalno i bez numeracije na samim negativima. Takođe, konstatovana je i fizička neobezbijeđenost predmeta, nesigurnost i neadekvatnost depoa.
Ko zna, ko ne zna
Supervizor i šef Muzejske dokumentacije i Matične muzejske službe Branislav Borozan, prema navodima u zapisniku, čim je došao na sastanak iznio je niz negativnih konstatacija povodom načina rada komisije, njenog sastava i slično. Ustvrdio jeda su svi prisutni, izuzev njega, kao nepoznavaoci dokumentacije krajnje nekompetentni i nesposobni za posao koji predstoji. Zahtijevao je zatim od direktora Umjetničkog muzeja i službenika Matične dokumentacije da vrate nazad inventarske i druge knjige donesene na uvid zbog izrade zapisnika. Tome se suprotstavio Berkuljan i konstataciju o nekompetentnosti ocijenio besmislenom, s obzirom na to da je upućena ne samo operativi već i ljudima po rangu iznad šefa dokumentacije, dakle, onima čije poznavanje muzejske dokumentacione doktrine jeste osnov profesionalng angažovanja. Takođe je predložio da se u slučaju nemogućnosti normalnog rada komisije zahtijeva od generalnog direktora da je raspusti i od nadležnih državnih organa zatraži da formira ekipu stručnjaka koji bi završili ono što Muzej godinama nije uspio. Borozan je zatim optužio Berkuljana i Anđu Kapičić da su najveći krivci za postojeće stanje u dokumentaciji i napustio sastanak.
Komisija je potom analizirala postojeće inventarske knjige, u kojima su utvrđeni brojni propusti i neregularnosti.
Krah komisije
Dva dana kasnije, 13. marta, Berkuljan je obavijestio tadašnjeg direktora Petra Ćukovića da komisija do daljnjeg ne može da nastavi rad, zbog brojnih opstrukcija i nepoštovanja rokova u pripremi pravno-tehničkih uslova za reviziju. Sljedeći sastanak komisije održan je 19. marta, ali takođe nije urodio plodom, budući da je između Branislava Borozana i ostalih članova došlo do razmimoilaženja u stavovima o postupku revizije. Sljedećeg dana, 20. marta, trebalo je još jedanput da prodiskutuju o prethodno iznesenim mišljenjima, ali su se na sastanku pojavili samo Berkuljan, Borozan, Kapičić i Jovetić. Pošto većina nije bila prisutna, sastanak nije održan.
U zapisniku sa ova dva sastanka, 20. marta 1997, Berkuljan je obavijestio direktora Petra Ćukovića o dotadašnjem učinku komisije i konstatovao da su tokom dvije nedjelje rada jedino evidentirane inventarske knjige. Takođe je dodao da komisija nikad nije radila u punom sastavu, te da se veliko vrijeme izgubilo u raspravama i naknadnim korigovanjima ličnih stavova i postupaka u radu. Berkuljan je, takođe, obavijestio Ćukovića da rad komisije nije moguće nastaviti i zatražio od direktora da ga razriješi funkcije predsjednika. Nakon raspada zvanične komisije, u Umjetničkom muzeju nastavljen je prost popis zatečenih muzealija, ali bez učešća Berkuljana.
Nemoguć posao
Između 7. i 20. marta 1997, tj. tokom dvonedjeljnog rada komisije za reviziju, Branislav Borozan poslao je dopis Petru Ćukoviću u kojem iznosi određene primjedbe i „svoje viđenje problematike“ u vezi sa revizijom Umjetničkog muzeja. U izvještaju, čije detalje je Pobjeda već objavila u prethodnom serijalu tekstova o nestanku muzealija u crnogorskim muzejima, Borozan navodi detalje ranijih pokušaja revizije fonda Umjetničkog muzeja. Ističe da je „odluka da se započne sa revizijom donesena na osnovu prividne činjenice da je stanje sređenosti muzejskog materijala (u smislu dokumentacijske obrade) na najvišem nivou upravo u ovoj muzejskoj jedinici.“ Istakao je da je komisija naišla na „izvjestan broj muzejskih predmeta čiji se identitet nije mogao potvrditi ni u jednoj od postojećih inventarskih knjiga (na osnovu nijednog podatka).“
- Pored ovoga, pojavio se izvjestan broj umjetničkih predmeta na koje je bio unesen neki inventarski broj, ali koji se takođe nije mogao identifikovati u postojećim inventarskim knjigama. To je indiciralo na postojanje još neke relevantne dokumentacije koja u datom trenutku nije bila u našem posjedu. U datoj situaciji zaključeno je da Služba dokumentacije nema na osnovu čega da sprovede reviziju fondova Umjetničkog muzeja na svrsishodan način – naglasio je Borozan.
Borozan je, podsjetimo, Ćukoviću ukazao i na frapantan podatak da dinamika prispijevanja osnovnih listova (lična karta muzealija, nap. aut.) proslijeđenih od kustosa jenjava, početkom osamdesetih godina. Vremenom se, kaže, gotovo potpuno ugasila i dobila sporadičan karakter.
- To se može smatrati samo neagilnošću, neažurnošću stručnih radnika muzejskih jedinica – naveo je Borozan i predložio metodologiju po kojoj se mora raditi revizija u martu 1997.
Inače, Umjetnički muzej postoji 68 godina, a osnovan je baš na današnji dan, 14. februara 1950. godine.
Direktno saučesništvo u prikrivanju krivičnog djela
Novi pokušaj revizije dogodio se 1998. godine, nedugo poslije krađe iz depoa Umjetničkog muzeja, kada su nestale litografija Šagala, dvije litografije Pikasa, serigrafija Dalija, ulje na platnu Gutuza, još jedna slika Bukovca i slika Ane Doti.I ovoga puta Aleksandar Berkuljan je imenovan za člana komisije, što je, sudeći prema dopisu od 11. marta 1998, slučajno saznao, jer mu nije bilo dostavljeno rješenje o imenovanju. Tadašnjeg direktora Narodnog muzeja Petra Ćukovića upozorio je da se moraju definisati ciljevi komisije jer, ako se radi samo o popisu, a ne o reviziji, to znači da bi glavni cilj bio puko konstatovanje postojećog stanja.
- Popisivanje stanja u fondovima već je više puta interno rađeno i po logici stvari nije dalo ama baš nikakve rezultate, kao što neće dati ni sada ako se u sklopu istog ne izvrši sravnjivanje stanja na osnovu raspoloživih dokumenata. Krajnji rezultat u slučaju prihvatanja korektnog načina rada može biti izražen u tri jednostavne varijante: ima dokumenata, a nema predmeta; fale dokumenti, a ima predmeta; nema ni dokumenata ni predmeta – ističe Berkuljan u dopisu Ćukoviću.
Ocijenio je takođe da„osnivanje komisije nije posljedica redovne potrebe da se samo verifikuje nešto što je inače regularno rađeno, već nastaje zbog teških anomalija u radu Umjetničkog muzeja (i ne samo njega), što je rezultiralo totalnim rasulom, javašlukom i krađama.“
Izbjegavanje evidentiranja manjkova, prema njegovim riječima, znači direktno saučesništvo u prikrivanju krivičnog djela.
- Budući da postoji više indicija da je iz fonda Umjetničkog muzeja odneseno ne samo ono što je pukim slučajem konstatovano, smatram da nije uputno postupiti na način drugačiji od pomenutog – dodao je, između ostalog, Berkuljan.
Njegove ideje, tri dana kasnije, podržalo je još osam muzejskih radnika, o čemu su takođe izvijestili Ćukovića. Nakon ovog dopisa, Berkuljana više niko nije zvao da bude član komisije, koja nije bila ni sazvana na regularan način. Po svemu sudeći, interno popisivanje fonda Umjetničkog muzeja nastavljeno je i 1998. godine, o čemu, takođe, nije sačinjen nikakav pisani trag.
(nastaviće se)
