Najjače bi bilo da se tinejdž serija koja govori o srednjoškolcima iz devedesetih ne zove „Everything Sucks!“. Klincima je tada sve djelovalo precrno. Kurt Kobejn je mrtav, dovoljno je samo jedno loše premotavanje kasete da vam video-rekorder izdrobi omiljeni koncert, provedete sate birajući pjesme da biste poklonili kasetu simpatiji, a on/ona na kraju nemaju pojma ko je Tori Amos – ili bend Oasis.
No, pored svih kosmičkih tinejdž muka, mnogi bi dali sve na svijetu da se makar na trenutak vrate u doba flopi diskova, tamagočija, amaterskih filmskih klubova, buntovničkih bedževa, vrećaste grandž odjeće i nestrpljivog čekanja poštara da donese novi CD omiljene grupe.
Baš na takve tinejdžere „udario“ je Netfliks lansirajući desetodjelnu prvu sezonu serije „Everything Sucks!“. Tako je makar izgledalo u najavama, u kojima je gledaocima obećan šou koji će ispuniti njihova srca nostalgijom kao hit crvotočina „Stranger Things“.
Nesretno žongliranje
Nakon što načnete „Everything Sucks!“ osjećaćete se vrlo zbunjeno. Ova serija nema skoro ništa zajedničko sa „Stranger Things“ – ako zanemarimo činjenicu da jaše na talasu slične nostalgije i fokusirana je na klince. Ton i energija nove Netfliksove serije su bitno drugačiji. Njeni likovi su mnogo manje neobični i šarmantni nego junaci braće Dafer. Štoviše, u gomili tinejdžera u srednjoj školi u gradiću Boring u Oregonu na početku se izdvajaju samo dva zanimljiva – Luk (Jahi Di'Alo Vinston) i Kejt (Pejton Kenedi).
Prva polovina sezone je vrlo neujednačena, kao da tvorci serije ne mogu da odluče što žele od ovog šoua. Dramu, melodramu, romansu, priču o odrastanju, komediju, poslasticu za štrebere opsjednute tvorevinama iz devedesetih... U prvim epizodama serija prilično neuspješno žonglira svim ovim elementima, kupujući pažnju gledalaca samo u momentima kada su u kadru Luk i Kejt. Naročito Kejt.
U drugoj polovini shvatate da je Netfliks potpuno pogrešno pristupio reklamiranju. „Everything Sucks!“ nije lagani, superzabavni šou sa otkačenom srednjoškolskom ekipom. Ova serija, makar prva sezona, predivna je priča o seksualnom buđenju i stigmama sa kojima se suočavaju zbunjeni i izgubljeni tinejdžeri, uplašeni da će ih drugi posmatrati kao čudake.
Zbunjena djevojčica
Pejton Kenedi krade cijeli šou u ulozi stidljive Kejt, koja osjeća da joj naziv albuma „Little Earthquakes“ Tori Amos nešto poručuje, ali nije sigurna što. Odnosno, nije sigurna da to tako smije da bude - da budeš curica kojoj se dopadaju djevojčice, a ne dječaci. Kada je Kenedi u kadru, svi ostali likovi nestaju, čak i sjajni Vinston u ulozi Luka, koji je zaljubljen u Kejt.
Mlada glumica bez mnogo riječi, ekspresivnim licem i trudnim ćutanjima, savršeno iznosi kompleksne emocije rođene u utrobi glavne junakinje. Zbog nje je serijal i proradio u drugom dijelu sezone.
Nažalost, ostali likovi ne bude ni zericu slične pažnje, niti bude želju da ih upoznate i provedete vrijeme sa njima. U prvom dijelu većina ima funkciju ukrasa, dvonožnog vozila za prenošenje nostalgije za devedesetima – od grandžerskih tripova, do ubitačnih hitova bendova Oasis, Cardigans, The Offspring...
Pred kraj sezone neki dobijaju svojih pet minuta, ali nedovoljno da biste se vezali ili navijali za njih. Samo se sjetite maturske zabave u finišu druge sezone „Stranger Things“ i uporedite je sa završnom žurkom u „Everything Sucks!“. Uprkos tome što imaju sličnih likova i momenata, Netfliksov veliki hit budi mnogo više emocija u odnosu na ovo svježe čedo nostalgije.
Popravni ispit
Na koncu, od svega iz prve sezone ostaje utisak da i ostali likovi treba da budu tretirani i pirkazani sa istom elegancijom i saosjećanjem kojima su se kreatori ophodili prema Kejt. „Everything Sucks!“ nije simpatična sjećalica zbog eksploatacije motiva iz devedesetih, već zbog toga što je vratio mnoge gledaoce u najteže i najslađe momente nesigurnosti iz tinejdž dana kroz dirljivo ispričanu Kejtinu priču.
Ako Netfliks odobri snimanje druge, mnoge nedovršene ili loše skockane stvari iz prve sezone mogu da se isprave – od nerazvijene, ukrasne štreberske ekipe u fazonu srednjoškolskog „The Big Bang Theory“, do dorađivanja prilično klišeiziranog odnosa roditelja i djece, kao u lošoj verziji serije „This Is Us“.
Uprkos očiglednim manama, „Everything Sucks!“ nije kompletna truba. Samo treba da je posmatrate kao tamagoči koji se pokvario, ali može da bude popravljen. Uostalom, ljepše je vjerovati i nadati se da će se mali dinosaurus ponovo izleći iz jajeta i tražiti vam da ga vodite u šetnju, nego baciti uređaj u zid vičući: „Ovo je precrno.“ Zar ne? M. I.
FOTO: twitter.com / indiewire.com / observer.com
