POBJEDA: O crnogorskim inkunabulama pisali ste veoma pouzdano još početkom devedesetih. Približite nam njihovu osobenost i mjesto u slovenskoj kulturnoj baštini.
DAMJANOVIĆ: Izum tiska velik je trenutak u čovjekovoj povijesti. Marljivi pisari i prepisivači priskrbili su nam dragocjenih tekstova, ali oni su najčešće pisali/prepisivali samo jedan primjerak. Samo u velikim manastirima/samostanima ponekad se odjednom prepisivalo po nekoliko primjeraka iste knjige. A pojavom tiska isti se naslov pojavio u tristo, pa malo kasnije u puno više primjeraka. Možemo, dakle, reći da pojava tiska znači velik korak u demokratizaciji kulture. Prve knjige na europskom prostoru, to su one koje su se pojavile do 1499, dakle do kraja 15. stoljeća, zovemo inkunabulama. Među slavenskim narodima inkunabule imaju četiri: Česi koji su u slavenskom svijetu daleko najbogatiji inkunabulama - imaju ih šezdesetak i sve su latinične; Hrvati koji imaju devet inkunabula, šest glagoljičnih i tri latinične, Ukrajinci i Crnogorci koji imaju po pet inkunabula - i kod jednih i kod drugih sve su ćirilične.
POBJEDA: U čemu je važnost i posebnost crnogorskih inkunabula?
DAMJANOVIĆ: Prvo bih samo upozorio da se ne jako dugo nakon oblikovanja Gutenbergove galaksije u maloljudnoj Crnoj Gori javila potreba za tiskanom knjigom i da se našlo ljudi koji su pothvat tiskanja bili u stanju organizirati, koji su bili dalekovidni i koji su raspolagali materijalnim sredstvima za taj skupi posao. Svi naraštaji crnogorskoga naroda, jučer, danas i sjutra imali su i imat će razloga za veliki po nos jer crnogorske inkunabule su domet koji nadilazi etničke granice i sjaje kao osobita vrijednost europske kulture.
No, crnogorske inkunabule imaju veliku važnost i za istraživanje slavenskih inkunabula. Inkunabule obično imaju kolofon, tj. tekst u kome se nalaze podaci o tiskari, autoru, nakladniku, izdavaču, o datumu i mjestu tiska. Ti kolofoni mogu biti siromašniji i bogatiji. U crnogorskim inkunabulama, Oktoihu – prvoglasniku i u Psaltiru navodi se ime jeromonaha Makarija „ot Črnije Gori“ kao rukovoditelja tiskanja.
Kaže se na jednom mjestu da je tiskara imala osam ljudi i to je dragocjen podatak ne samo za povijest crnogorskih inkunabula, nego iz njega znamo koliko su po prilici imale ljudi manje tiskare i na drugim prostorima u prvih pola stoljeća tiskarstva, npr. Fiolova u Krakovu, gdje su tiskane ukrajinske inkunabule, ili npr. u Senju gdje su tiskane neke hrvatskoglagoljske inkunabule.
Dalje, knjige iz Crnojevića pečatnje odlikuju se velikim brojem inicijala koji ne samo grade ljepotu tih knjiga, nego pružaju dragocjene podatke kulturološke naravi, o čemu su pisali brojni znanstvenici, npr. Rajko Vujičić, Mihajlo Pavlović, Radoslav Rotković i drugi koji su pokazali što se sve može iščitati iz inicijala, kliširanih naslova poglavlja, zastavica itd.
Spomenut ću još jednu osobitost crnogorskih prvotisaka: u njima, kao i u drugim slavenskim imamo godine onako kao ih mi danas računamo, ali u crnogorskima usporedo imamo i bizantsko računanje vremena, tj. ono koje polazi od pretpostavke da je od stvaranja svijeta do Kristova rođenja prošlo 5508 godina pa od godine koja je u bizantskom sustavu moramo odbiti 5508 da bismo dobili godinu koja nama nešto znači. Tako npr. u Osmoglasniku - prvoglasniku piše da je otisnut 7002. godine pa kad odbijemo 5508, dobijemo 1494. Tako je u kolofonu, ali u predgovoru piše 7001. godina što je izazvalo puno rasprava zašto ta razlika.
POBJEDA: Vi niste standardolog, ali pratili ste rasprave (a povremeno i pisali ) o tome. Postoji li jedinstveni „srpskohrvatski“ jezik ili postoje četiri standarda izrasla na štokavštini. Kako gledate danas na to pitanje?
DAMJANOVIĆ: Prvo bih htio reći ovo: Kada bi svi jezikoslovci svijeta i svi hrvatski jezikoslovci mislili da postoji „zajednički jezik“, hrvatski bi narod opet imao pravo da svoj jezik zove svojim imenom i da mu u svojoj državi određuje mjesto.
To naravno vrijedi za svaki drugi narod. Svi znamo da to pitanje ima svoje političko i jezikoslovno lice. Mislim da je u ovom slučaju jednostavnije razgovarati o političkoj strani problema jer držim da nema valjane zamjene za stav da svaki narod mora sam imenovati svoj jezik, da mu nitko izvana ne smije propisivati kakav će u društvu biti položaj toga jezika, tko će se i kako brinuti za njegov izgled, tko će određivati njegovu normu.
Jezikoslovci ne bi pristali na to da su austrijski i njemački dva jezika, ali Austrija ima u Bruxellesu svoj ured za prevođenje jer hoće imati tekstove u svojoj terminologiji, a ne u njemačkoj.
Bio sam lektor u Grazu i mladi mi je Austrijanac rekao: „Samo jezikoslovci misle da su austrijski i njemački jezik jedan jezik, drugi nitko“.
Jezikoslovno gledano, situacija je zamršenija. Za jedne riječ je o jednom standardnom jeziku („srpskohrvatskom“) koji ima svoje nacionalne inačice, za druge riječ je o četiri standardna jezika koji su oruđe četiriju narodnih zajednica, četiriju zasebnih kultura.
Između ta dva postoji i niz drukčijih mišljenja. Htio bih prvo upozoriti da se ni najpouzdaniji i najbolji svjetski leksikoni i enciklopedije ne slažu u broju jezika kojim se ljudi danas na svijetu služe. To je ne samo zato, ali i zato što jezikoslovlje nema općeprihvaćene kriterije za diobu jezika.
I stoga je važno i potrebno da nas drukčije mišljenje ne uzrujava, pogotovo ne smijemo drukcije mišljenje nastojati onemogućiti politikantskim diskvalifikacijama.
Za nekoga je jezik samo skup fonema, morfema i drugih jezičnih jedinica te njihov međusobni odnos.
Drugi veliku važnost pridaju stavu da različite kulture ne mogu imati isti standardni jezik jer kultura ostavlja jake i prepoznatljive tragove u standardnom jeziku.
Naravno, ne slažemo se ni u tome kolike su razlike dovoljne da govorimo o različitim jezicima. Uvijek se puno toga može nabrojati i nabrojeno - nekom nije, a nekom jest dovoljno.
Jezikoslovci moraju voditi računa o statusu razlike jer one jezikoslovno gledano nisu sve jednako važne. Vrlo se često pozivamo na činjenicu da se razumijemo, ali zaboravljamo da ono što razumijemo ne držimo uvijek svojim.
POBJEDA: Naravno. Razumijemo i kava i kafa i kahva, ali sve ne osjećamo kao svoje...
DAMJANOVIĆ: Lijep primjer. Ne znam koliko govornika hrvatskoga jezika razumije izraz hemijsko jedinjenje, ali i kad razumije, želi da dobiva tekst u kome piše kemijski spoj.
Jezik ne služi samo za sporazumijevanje nego i za identifikaciju.
Mislim da jako griješe oni koji tvrde da su bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski, četiri naziva za jedan jezik.
Mnogo puta ste u nekoj ulici vidjeli pet istih nebodera: kažete li da je to jedan neboder? Imaju li isti kućni broj? Kažemo da ih je pet jer su na različitom mjestu i u njima žive različiti ljudi, znači samo su na površan pogled isti.
I standardni jezici izrasli na štokavštini služe različitim kulturama i narodima. I ništa ne smeta da imaju razlicita imena.
POBJEDA: Jeste li sarađivali s crnogorskim filolozima u vrijeme SFRJ? Pratite li danas montenegrističke sadržaje?
DAMJANOVIĆ: Još u studentskim danima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu upoznao sam se s Miloradom Nikčevićem, osječkim sveučilišnim profesorom, čije je ime postalo simbol za crnogorsko – hrvatsku kulturnu suradnju: nebrojeno smo puta razmjenjivali mišljenje o mnogim i različitim pitanjima, sve do danas.
Njegov brat kojega nazivate utemeljiteljem montenegristike, Vojislav Nikčević često je dolazio u Hrvatsku.
U Zagrebu je vodio duge razgovore sa Stjepanom Babićem, Daliborom Brozovićem, Josipom Silićem i drugim hrvatskim jezikoslovcima koji su se bavili hrvatskim jezičnim standardom.
I sa mnom je vodio nekoliko dugih razgovora, ali ne o standardnim jezicima, nego o povijesnojezičnim pitanjima, posebice o staroslavenskom i njegovim redakcijama i recenzijama.
Bio je neobično uporan i izdržljiv, naši su razgovori znali biti vrlo temperamentni, znali smo se prijateljski dugo prepirati. Recenzirali smo jedan drugom tekstove pišući i one službene i one prijateljske recenzije. Bio sam vrlo tužan kad sam čuo da je umro.
Pamtim iz povremenih susreta i Danila Radojevića i Radoslava Rotkovića. Sada dobivam časopis Lingua Montenegrina i čitam koliko mi snage dopuštaju.
Štamparija Crnojevića dragulj je u riznici evropske kulture
POBJEDA: I ubuduće će crnogorski i drugi naučnici imati puno posla u otkrivanju tajni što ih čuva nastanak i funkcionisanje inkunabula...
DAMJANOVIĆ: To je car posla koji zovemo znanošću, koji zovemo filologijom. Vrlo autoritativni crnogorski znanstvenik profesor Dragoje Živković objasnio je zašto te slavne knjige nisu imale veći utjecaj na svoju sredinu i šire, ali je u svojoj Istoriji Crnogorskoga naroda napisao: Uz svu bremenitost, koju je sa sobom nosilo vrijeme, štamparija Crnojevića, kako svojom pojavom tako i svojim izdanjima, svojevrsni je epohalni međaš u kulturnom razvoju Crne Gore, slovenskoga svijeta uopšte, pa i dragulj u riznici evropske kulture.
Novica VUJOVIĆ
