Pisano novinarstvo stiglo je u Podgoricu 13. juna 1954. objavom u tri rečenice. Bez prethodne javne najave, na petinu visine stupca, u širini na dva, na dnu druge strane Pobjede. Uz novu adresu redakcije podvučenu stidljivo, tamnijim slovima: Četvrte Proleterske, broj 13.
Papir je pedesetih godina bio toliko dragocjen, a broj potencijalnih čitalaca u tek opismenjenoj zemlji toliki - da je Pobjeda izlazila jednom sedmično. Na 24 strane.
Pragmatična odluka
Pri dnu posljednje strane sveden je i strog impresum, tog 13. juna sa još jednom potvrdom o novoj adresi u odnosu na prethodnu, cetinjsku... Uz napomenu, da su novi dom, iznad Banje i Kuslevove kuće, pronašli samo redakcija i administracija. Pobjeda će se još dugo štampati u Obodovoj štampariji na Cetinju.
Priča o prvom podgoričkom broju Pobjede jednim dijelom je, umnogome, svjedočanstvo o borbi da svježa pisana riječ preživi u mladoj socijalističkoj republici. Prethodnih devet godina redakcija je funkcionisala na Cetinju, a samo prva tri broja uređivana su i odštampana u Nikšiću. Nije tu bilo neke velike filozofije - osim pragmatične odluke da medij prati dešavanja u najvibrantnijoj košnici života.
U toj objavi, uz tri objavljena redakcijska broja telefona (možete zamisliti koliko ih je bilo u Crnoj Gori, ako su Pobjedini bili: 21-68, 29-68, 22-90) ima i profesionalne skromnosti. Tih dana Jugoslavija je obilježavala 11 godina bitke na Sutjesci - sa mnogo ponosa, ali i sa odjekom velike kolektivne tragedije, mučenika koji su živote ugradili za nečiju slobodu. Dobro su osjećali to i nosili redakcijski članovi - većinom borci iz rata.
Važnost kulture
Koliko je početak pisanog novinarstva u Titogradu bio dragocjen, ipak najbolje svjedoče potpisi ispod tekstova. O bitki na Sutjesci pisao je književnik Radonja Vešović. Dvaput ranjavan u ratu, nosilac spomenice, zatim izvještač iz rata u Vijetnamu. Isti onaj Radonja čija je porodica biblioteci u Beranama, prije pet godina, donirala hiljade knjiga iz lične biblioteke.
Već u narednom broju jedno ratno svjedočanstvo potpisuje naš čuveni pisac Mihailo Lalić. Istog tog 13. juna na više od pola strane objavljena je priča tada mladog Radoslava Rotkovića... Svi su spisateljsko pero oštrili u redakciji tadašnjeg urednika, budućeg predsjednika predsjedništva Jugoslavije, jedinog iz Crne Gore - Veselina Đuranovića.
Interesantno je koliko je kultura bila prisutna na te 24 strane. Na primjer, pola strane dobio je izvještaj prvog izvođenja nove Krležine drame na pozorišnim daskama u Ljubljani! I još pola strane izložba grafika Ilije Šobajića, prva u mjesecima nakon njegove smrti.
Brušenje ukusa
Na ovim stranama ima duha koji svjedoči koliko su Jugosloveni sebe smatrali akterima planetarnih zbivanja. Recimo, velika foto-priča, posredstvom Agencije Frans pres, stigla je sa ratišta u Vijetnamu. I to onog prvog, kada su Indokinu napuštali francuski kolonisti!
Tu je i aktuelna tema posjete etiopskog cara Hajle Selasija američkom predsjedniku Ajzenhaueru, susret na jednom nosaču aviona... A na pretposljednjoj strani, senzacionalno otkriće: prva nafta, crno zlato, zamislite, usred pustinje u Saudijskoj Arabiji!
Pobjeda je brusila čitalački ukus polupismenog naroda i bila mu prozor ka aktuelnom, ideološki svjesnom, planetarno bitnom. I kitila se, već na podgoričkom početku, imenima onih koji su u 20. vijeku spisateljski, novinarski i umjetnički oblikovali svijest i identitet jednog prostora.
Sa tim saznanjem, lakše je shvatiti, koliko je šmekerska i ispravna ona objava - bez slike i najave, na petinu stupca, širinom na dva, i adresom nešto tamnijim slovima...
Stojan STAMENIĆ
