Na policama domaćih knjižara danas se može pronaći gotovo sve što prosječnog, ali i onog malo zahtjevnijeg čitaoca može interesovati. Od klasika do savremenih naslova, od bestselera do hvaljenih djela s potpisom nobelovaca, pa sve do „lake“ literature, štiva iz self-help oblasti itd... kako iz „uvoza“, tako i sa logom crnogorskih izdavača.
To i nije tako loše, ako se vodimo parolom - dobro je dok god se čita. Ni domaći autori nijesu uskraćeni za mjesto na policama knjižara ili biblioteka.
Naprotiv, utisak je da je sve više pisaca među nama. I onih koji to svakako zaslužuju, ali i onih koji su zalutali u književnu zajednicu.
Izmijenjene okolnosti
Ognjen Savić ukazao je na to da su izdavačke kuće nekada bila društvena preduzeća iza kojih je stajala snažna država, koja je odlično percipirala tadašnju moć izdavaštva - kako njegovu tamnu stranu (kao sredstva propagande u ideološke svrhe), tako i onu svijetlu (obrazovnu i kulturnu funkciju).
- Danas, pak, u drugačijem političkom, ekonomskom i tehnološkom kontekstu, izdavače država doživljava više kao dekorativni element, jer se za postizanje ideoloških ciljeva oslanja na neke druge medije.
Uz to, čini se da vlastodršcima ne znači mnogo činjenica da je izdavaštvo i dalje glavna arterija kulture svakog društva, pa su stoga i same izdavačke kuće, sada kao dominantno privatne firme, prinuđene da umnogome drugačije funkcionišu, posebno u dijelu finansiranja.
To se svakako reflektuje i kroz cinjenicu da, na primjer, mali izdavači vrlo često nemaju urednika koji je nešto više od imena u impresumu, da ne angažuju lektore, korektore, profesionalne prevodioce, grafičke dizajnere i slično - kaže Savić.
On naglašava da u „Arto“-u pokušavaju da rade drugačije, tj. teže da stvore ozbiljno izdavačko ime.
- To znači da su u proces publikovanja svake naše knjige uključeni profesionalni lektor, korektor, grafički dizajner, štampar, odnosno renomirani prevodilac. Svi su oni, doduše, naši spoljni saradnici, što je još jedna razlika u odnosu na velike izdavače (i te stare kojih se prisjećate), a koji sebi mogu da priušte zadovoljstvo većeg broja zaposlenih - kazao je Savić.
I pisac Milorad Popović, koji je na celu OKF-a, kojem se može „spočitati“ da je svoje čitaoce odnjegovao na visoko kvalitetnoj prozi i poeziji domaćih i regionalnih autora, kaže da im je jedini cilj bio i ostao da ono što se kvalitetno napiše u Crnoj Gori pokušaju da održe, štampaju i predstave čitaocima i stručnoj publici, ne samo na domaćem „terenu“ nego i izvan Crne Gore.
U selekciji djela za publikovanje, prema njegovim riječima, umnogome im pomaže dugogodišnje iskustvo funkcionisanja časopisa „Ars“ koje datira od 1986. godine.
- Rad na časopisu primorava nas da kontinuirano pratimo književnu scenu, kako već afirmisane autore tako i nove glasove.
U OKF-u jako nam je važno da damo podršku mladim, još neafirmisanim, ali darovitim piscima, jer i iz ličnog iskustva znamo koliko je važno da dobiju prostor da prezentuje svoj rad i tako skrate put izlaska na književnu scenu – kaže Popović.
Kada je u pitanju izdavačka kuća „Nova knjiga“, Jelena Marković ističe da njihov sistem funkcioniše poput nekadašnjih velikih izdavača s početka ove priče.
- U nastanku knjige učestvuju prevodioci, lektori, korektori, dizajneri, ljudi koji se bave kompjuterskim slovom i konačno - štampari.
U „Novoj knjizi“ su zaposleni ljudi na svim ovim i drugim poslovima – kaže Marković.
Na pitanje kako biraju knjige koje ćete objaviti i autore sa kojima će sarađivati, ona naglašava - Uglavnom autori biraju „Novu knjigu“.
Naši urednici iz veoma bogate i raznovrsne ponude biraju naslove koji se uklapaju u pojedine biblioteke - savremene proze, poezije, esejistike, drame, filozofije, psihologije, antropologije, publicistike.
Urednici i pisci
Iako je na prvi pogled većini čitalaca urednički posao van percepcije, nekada (a ponegdje i sada) tradicija kvalitetnih urednika, ljudi s izuzetnim reputacijama koji dugi niz godina vode određenu ediciju, bila je od ključnog značaja za izdavačku kuću.
Danas, uredničke prakse u izdavačkim kućama silom prilika podrazumijevaju nešto drugačiji „opis posla“, ali Pobjedini sagovornici saglasni su da bez dobrih urednika nema ni dobrih knjiga, pa na kraju ni kvalitetnog izdavaštva.
U regionalnoj književnoj produkciji nerijetko najbolji naslovi izlaze iz izdavačkih kuća u kojima su uloge pisca, urednika i izdavača prepletene.
I OKF pod svojim okriljem, uz osnivača, za urednike svojih djela ima neka od najvećih imena crnogorske književne scene. Uglavnom su angažovani kao honorarni saradnici, jer...
- Nemamo finansijskih resursa da za svaku biblioteku uzmemo posebnog urednika. Kao osnivač OKF-a moram da se bavim i uređivanjem i komercijalom i distribucijom.
Kad je u pitanju lijepa književnost, u Crnoj Gori broj prodatih knjiga gotovo je zanemarljiv pa su prihodi koje imamo isključivo od donacija ili države (kroz konkurse Ministarstva kulture), a tek sporadično i simbolično od privatnih donacija.
Ali, mi angažujemo veliki broj honorarnih saradnika. To je široki krug ljudi koji se formirao nekoliko decenija, a u njemu su, prije svega, pisci i izdavači časopisa sa kojima smo u stalno kontaktu, sa kojima razmjenjujemo saznanja, ideje ili radimo zajednička izdanja.
U užem krugu ljudi specijalizovanih ili za poeziju ili za prozu u OKF-u su uglavnom autori iz redakcije „Arsa“: Pavle Goranović Andrej Nikolaidis, Dragana Tripković, Ethem Mandić, Milena Pejović, Vasko Raičević...
Čitamo, diskutujemo i zajedno se trudimo da budemo otvoreni prema svakom piscu koji ima dobru ideju i književnu relevantnost – naglašava Popović.
U „Arto“-u, kako napominje Savić, kao i u većini drugih malih izdavača, imaju samo jednog urednika.
- Taj urednik ima samo jedan izazov: da učini sve što može za onog čitaoca koji ga proganja, a što, pored odabira naslova, podrazumijeva i posvećenost svakom drugom segmentu izdavačkog procesa – kaže Savić.
„Nova knjiga“, pak, broji sedam urednika: „Neki se bave knjigama srodnih žanrova, a neki isključivo pojedinačnim žanrovima.
Osnovni preduslov za dobro funkcionisanje izdavačke kuće jeste angažovanje dobrih urednika i povjerenje u njihove kriterijume - ocjenjuje Marković.
(Ne)pristojne ponude
Imajući u vidu nezavidnu situacijuna crnogorskoj izdavačkojsceni posljednjih godina, uzevidentan uzlet samoobjavljivanja na ovim prostorima, koji ide ruku pod ruku s novim medijima, interesantno je bilo čuti od naših sagovornika šta rade u situacijima kada im autori ponude sredstva (ili jedan dio) za objavljivanje njihovih rukopisa.
- Dešavalo se nekoliko puta. Bile su to kvalitetne knjige koje nijesu prošle na konkursima za suizdavaštvo. Vrlo često u komisijama za te konkurse ljudi su pod pritiscima raznih medija i lobija koji prave ružnu propagandu (a ona nije usmjerena samo protiv mene kao vlasnika OKF-a, nego prema piscima prije svega), pa knjige koje je trebalo da prođu najcešće ostanu bez podrške iz straha da ce biti spočitano kako je OKF privilegovan.
U takvim situacijama desilo se više puta da su autori bili prinuđeni da se sami snalaze, pa smo mi te knjige obradili, uredili i štampali – kazao je Popović.
Savić, takođe, ne vidi ništa neetično u tome ukoliko je, kaže, u pitanju tekst koji vrijedi publikovati, i ako pri tome izdavaču nedostaju sredstva da proces dovede do kraja.
- Problem je kada se novac pojavi kao jedina motivacija i vrijednost koju izdavač uzima u razmatranje – ocijenio je Savić. On je istako i da je umjetnička vrijednost teksta jedina dimenzija u kojoj treba tražiti uspjeh u literarnom pozivu.
Po ovom pitanju u „Novoj knjizi“, kako kaže Marković, vode se isključivo umjetničkim aspektima djela kod odabira autora.
- Ponude pojedinih autora o suizdavaštvu i pomoći kod sufinansiranja njihovih autorskih rukopisa naši urednici ne uzimaju u obzir. Dakle, objavljujemo samo one naslove za koje vjerujemo da ispunjavaju određene estetske kriterije – kategorična je Marković.
Čitali bismo knjige i da ih štampa neko drugi
Milorad Popović saglasan je da bez obrazovanog, okretnog i darovitog urednika nema ni kvalitetnog književnog produkta.
- Sve iole zapažene izdavačke kuće su vezane za jednog ili par dobrih urednika, koliko se to može priuštiti u ovim malim književnostima. Pošto mi nemamo bogatstvo da se možemo profilisati kao što je to moguće u vecim književnim sredinama, naša ambicija je da sve što je iole relevantno akcentujemo i pomognemo da se publikuje.
Imamo veliko iskustvo u izdavačkoj profilaciji, a naša misija nije, niti može biti, da se od ovoga obogatimo.
Dakle, naš cilj je da preživimo kao kvalitetan izdavač i da radimo ono što volimo. Jer, mi bismo čitali knjige i da ih štampa neko drugi.
Pošto se ovim bavimo, onda to radimo s velikim entuzijamom, s ljubavlju, da ne kažem misijom. A nadam se i s pravom mjerom za ono što je kvalitet – kaže Milorad Popović.
U potrazi za savjetom imaginarnog čitaoca
- Kao urednik u „Arto“-u, konstantno tražim savjet imaginarnog čitaoca, svojevrsnog estetskog i intelektualnog dvojnika Borhesa ili Kiša, na primjer, i jedino što u stvari pokušavamo da postignemo jeste da ne iznevjerimo njegove kriterijume.
Jer, ponekad mi se čini da je biti u službi i samo jednom takvom čitaocu, dovoljna satisfakcija za bavljenje ovim pozivom: za sve ostalo što mi ne uspijemo da postignemo, taj neki Čitalac ce se već jednom pobrinuti.
Ubijeđen sam da na sličan način razmišljaju svi izdavači kojima je dobar tekst glavni motiv za bavljenje ovim poslom – kaže Ognjen Savić.
Djelo koje se ne može naći u knjižarama kao da nije objavljeno
-„Nova knjiga“ autorima nudi prije svega za pisce najvažniji događaj – da se njihove knjige nađu u knjižarama, ne samo u Crnoj Gori nego i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Knjiga koja se ne može naći u knjižarama takoreći nije ni objavljena.
Zapravo, najgrublja uvreda je za pisca ako je njegova knjiga formalno objavljena, a nema je izlozima knjižara. To je prva i osnovna briga izdavača – kaže Jelena Marković.
Rosanda Mučalica
