Ako vas neko slučajno pita da li je neko mjesto u našem glavnom gradu bilo izuzetno bitno svjetskim silama, možete da odgovorite sljedeće: zbog jedne podgoričke crkve, Vatikan je prekinuo diplomatske odnose sa Jugoslavijom!
Takođe, ako vas razgovor navede na priču o nekom većem građevinskom poduhvatu, možete da kažete sa ponosom u glasu da je katolička Crkva Svetog srca Hristovog rađena u posebnom arhitektonskom maniru koji se zove, ni manje ni više nego - brutalizam.
Savršena geometrija
„Goli beton“ (francuski: „beton brut“) je sintagma ikone arhitekture 20. vijeka, Le Korbizjea, koji je bio vrlo aktuelan i avangardan od početka šezdesetih do kraja sedamdesetih godina. Niko nije mogao da ostane ravnodušan pred ogoljenim, hrapavim sivim površinama, koje su parale prostor nesalomivom postojanošću i prkosile haosu savršenom geometrijom.
Projekat izgradnje katoličke crkve u Titogradu decenijama je visio ni na nebu ni na zemlji. Zbog toga je lako shvatiti zbog čega su zagrebački arhitekti željeli da zaogrnu utočište malog reda monaha tako čvrstim ruhom. Potpuno jedinstvena na Balkanu, „brutalistička crkva“ bila je zamisao cijele dvije decenije. Konačno je podignuta 1969.
Sukob Vatikana sa jugoslovenskim vlastima bio je duboko ukorijenjen. Sveta stolica željela je da obnovi srušenu crkvu sa samostanom u glavnom gradu mlade socijalističke republike. Ovaj vjerski objekat, koji je stradao u bombardovanju tokom Drugog svjetskog rata, nalazio se na mjestu nekadašnjeg Doma vojske.
Diplomatski kuršumi
Lokalne vlasti u Titogradu nipošto nijesu željele novi-stari vjerski objekat u centru grada. Podizanje crkve odobreno je na početku naselja Konik. Odabir lokacije bio je ideološka poruka da religija može da zauzima samo periferno mjesto u javnom životu socijalističke republike. Zato je Vatikan 1952. oštrom notom protesta obznanio da prekida odnose sa jugoslovenskim vlastima.
Bogata dokumentacija prepiski, molbi i zvaničnih dokumenata upućenih na relaciji Titograd-Rim-Beograd, od sredine pedesetih do sredine šezdesetih, svjedoči koliko je diplomatskih „kuršuma“ ispaljeno na koničkoj vjetrometini. Glavni akter bio je tadašnji barski nadbiskup Aleksandar Tokić, koji je uspio da izvuče maksimum iz kompromisnog razrješenja ove priče.
Tokiću je bilo najvažnije da crkva bude zamajac budućnosti. Zato je, umjesto predratnih franjevačkih, povjerena monasima salezijancima, crkvenom redu posvećenom vaspitavanju mladih i brizi o siromašnima. O tome koliko je uspio, najbolje svjedoče riječi sadašnjih vjernika. Mnogo više od biblioteke, sportske dvorane ili učionica koje su postale dio crkvenog kompleksa...
Raširene ruke
Pod ogoljenim betonom, 29. juna 1969. godine našli su se visoki zvaničnici komunističke države, predstavnici Vatikana, pravoslavni mitropolit, starješina Islamske zajednice... Tokićeva misija bila je potpuna. Tog dana poručio je i obećao svima da hram nikada neće pasti u službu šovinizma i podjela.
O tome zbog čega je gradu sa simboličnim brojem katoličkih vjernika bila potrebna bogomolja, za čiju je izgradnju donacijama skupljeno tada basnoslovnih pola miliona dolara - najbolje govori jedno sjećanje. I sačuvana fotografija stare katoličke crkve, na obali Ribnice, malo iznad Tabačkog mosta...
Mala građevina blistave bjeline, ušuškana uz samostan, milovana žuborom rijeke, svjedočila je od 1904. godine o toleranciji u gradu koji je širio ruke svima. Sa istim imenom – Crkva Svetog srca Hristovog. I lako je razumjeti zbog čega je baš najjačim betonskim oklopima obnavljana, tamo na kraju socijalističkog Titograda.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: Arhiva Pobjede / FB stranica Uspomene stare Podgorice
