Serija „American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace“ postala je sumnjiva poslije tri-četiri epizode, ali bilo je nemoguće odlijepiti pogled sa božanstveno snimljene i vrsno odglumljene priče o ubici Endrjuu Kanananu i njegovim žrtvama sa čuvenim modnim kreatorom na čelu. Međutim, poslije devet nastavaka i kataklizmično lošeg finala postalo je jasno da ovaj serijal nije ispunio nijedno od datih obećanja.
Projekat TV mreže FX nema nijedan ubjedljivo elaboriran sloj priče - ni o Versaćeu, ni o Kanananu, ni o represiji LGBT zajednice devedesetih godina, ni o nemaru američke policije, ni o selebriti (ne)kulturi.
„The Assassination of Gianni Versace“ je veliki bućkuriš sastavljen od svih ovih dopola skuvanih sastojaka i umotan u ekstravagantni ukrasni papir.
Posljednja izdaja
Koliko god je klimavo i nezaokruženo, finale ima sjajnih momenata. Na primjer, scena u kojoj Modesto, nakon što je obećao da će pomoći svom specijalnom dječaku Endrjuu, gostuje na televiziji. Stariji Kananan tvrdi da njegov sin nije gej i laže da Endrju trenutno pregovara sa nekoliko studija o svojoj filmskoj biografiji „A Name to Be Remembered“. Dok gleda oca kako ga izdaje posljednji put, pogled na Endrjuovo lice peče kao kisjelina.
Još jedan snažan momenat je povratak Endrjuovog cimera Ronija. Jedan od najblistavijih monologa iz scenarija Toma Roba Smita otkriva pod kolikom je represijom bila gej zajednica devedesetih godina u Americi. Nažalost, ovaj i svi slični momenti razbacani su i izgubljeni u Smitovom scenariju. Nedostaje im bolja razrada.
Isto važi za tezu da američka policija nije radila svoj posao. Tvorci serije zadovoljili su se samo paušalnim prikazivanjem njihovih grešaka. Na primjer, potjernicom na kojoj je Endrjuova fotografija dorađena tako da izgleda kao žena. Policajci su pretpostavili da to tako mora da bude – samo zato što je homoseksualac.
Moralni neuspjeh
O patetičnim detaljima, kao što je pokušaj samoubistva Đanijevog partnera Antonija, ili ponavljajućim gostovanjima sporednih likova koji ne doprinose finalu (supruga Lija Miglina, Dejvidov otac) ne vrijedi trošiti riječi. Što je pošlo po zlu najbolje govore posljednji kadrovi.
U završnici vidimo intimnu grobnicu u kojoj uplakana Donatela Versaće pali svijeću pred bratovljevom urnom. Đani će biti pamćen. On je bio poseban. I bio je voljen. Poslije toga, kamera prikazuje Endrjuovo posljednje počivalište, okruženo stotinama istih. Endrju neće biti upamćen. On nije bio specijalan, niti voljen.
Što se tiče serije, teza o Đaniju pije vodu. Kreatori mu nijesu posvetili toliko pažnje, ali makar je dobio dovoljno kvalitetnog vremena da svima bude jasno zašto je bio veliki. Što se tiče Kananana, mrka kapa.
Upravo tvorci ove serije pobrinuli su se za to da ne bude zaboravljen, snimajući priču o njemu. Humanizovanje ubice ne bi bilo problematično da je posao urađen kako treba. Međutim, s obzirom na to da nije, „The Assassination of Gianni Versace“ ne ostaje samo pripovjedački – već i moralni bućkuriš.
M. I.
