Brus Dikinson je mogao da bude sve, od pilota, preko ljekara, do oficira armije britanske kraljice. Najmanje što je želio jeste da bude „samo pjevač“ grupe Iron Maiden. Godine 1987. basista Stiv Haris znao je mora da mu ponudi nešto veće, komplikovanije, grandioznije uoči snimanja sedmog albuma. Stvaranje ploče „Seventh Son of a Seventh Son“ obilježila je Harisova borba da sačuva strast Brusa Dikinsona - prema bendu i muzici!
Pomjeriti brijeg
Basistu je čekao pakleno težak posao: sredinom osamdesetih prethodili su albumi po kojima je zvuk kultnog metal benda prepoznatljiv i dan-danas. „The Number of the Beast“, „Fear of the Dark“, „The Final Frontier“ i „The Book of Souls“ odjednom su postali balast. Brijeg koji treba da se pomjeri, preskoči i nadvisi!
Trideset godina nakon objavljivanja „Seventh Son of a Seven Son“ mnogo je više od svjedočanstva o pukoj promjeni forme benda koji je tada obogatio zvuk klavijaturama prvi put. Nije najbitnije ni to što je bend sedmim albumom, koji je objavljen 11. aprila 1988, odvažno skrenuo u psihodelični rok sedamdesetih, u periodu kad su muzičari pravili najveću odstupnicu od takve muzike. Pa ni smjeli pristup da se napravi konceptualni album, priča inspirisana mitologijom i fantazijskom fikcijom.
Suština albuma „Seventh Son of a Seventh Son“ je, prije svega, odraz težnje Harisa i gitariste Ejdrijana Smita (napisali skoro sve pjesme), da u potpunosti prihvate jednog drugačijeg, posve osobenog individualca kakav je Brus Dikinson. Zato je „Seventh Son“ rijetko uspjela oda individualizmu u vrhunskoj muzici, koja je po pravilu mnogo češće proslavljala kolektiv.
Sjajna zabava
Iron Maiden ne bi bio tako virtuozan i raskošan bend da se njegovi članovi nijesu sjajno zabavljali stvarajući. Glavna ideja ploče „Seventh Son of a Seventh Son“ rođena je nakon što je Haris pročitao petperačku fantazijsku novelu „Sedmi sin“ Orsona Skota Karda. Podsjetićemo, „sedmi sin sedmog sina“ je koncept iz mitologije skoro svih evropskih naroda: dijete dotaknuto proročkim darom i sposobnošću da govori sa životinjama.
U jednom od brojnih intervjua, Dikinson je priznao kako je razrada osnovne teme potrajala.
- Dugo nijesmo imali koncept. Znali smo samo to da svaka pjesma mora da prati narativ priče koju postavimo i da mora biti riječi o sudaru dobra i zla, raja i pakla... Ali, to je dio priče svakog albuma benda Iron Maiden - objasnio je Dikinson.
Bend je napravio vrhunski potez: nije angažovao klavijaturistu, već je sint dionice svirao Ejdrijan Smit. Materijal je zbog toga izuzetno dosljedan zvuku grupe Iron Maiden, iako su ga tadašnji kritičari žigosali kao „premeko degradiranje na nivo davno prevaziđenog zvuka iz sedamdesetih, samo da bi se zadovoljili neki klinački uzori i fascinacije“.
Oda drugačijem
U skladu sa pravom psihodeličnom rok poslasticom, osam pjesama razvučeno je na skoro 44 minuta. Naslovna numera, prva na B strani, traje skoro deset minuta i nalik je nekoj vrsti kratkog sinopsisa svega što Iron Maiden čini velikim i posebnim. Promjene ritma, neočekivani kontrasti melodija, solaže koje rastu, harmonična preklapanja zvuka koji prijeti da sruši i najčvršće tavanice koncertnih sala? Sve to ima pjesma „Seventh Son of a Seventh Son“...
Oda individualizmu ovdje nije prosta glorifikacija osobina „natčovjeka“, koliko god Dikinson, kao mitološki „sedmi sin“, djelovao kao superheroj u javnosti. Ovdje je prvo riječ o mukotrpnoj borbi mlade osobe da prihvati sebe kao drugačijeg, ali i kanališe sopstvenu nadarenost.
U pjesmi „Infinite Dreams“ taj veliki dar već izgleda kao prokletstvo, jer naš junak očajnički strahuje da neće moći da se probudi iz svijeta više realnosti i postane dio univerzuma normalnih i jednostavnih.
U „The Evil Than Men Do“ koristi se dobro poznati Šekspirov citat, koji u drami „Julije Cezar“ nakon smrti velikog imperatora izgovara Marko Antonije - „Sve zlo što ljudi učine nastavlja da živi nakon njih, a dobro ostane zapetljano među njihovim kostima“!
Prkosni pad
Velika borba nadarene osobe da kanališe svoju posebnost dobija ostvarenje u hitu „Can I Play with Madness“ u kom naš nesrećni junak, sve više bez konaca života u rukama, odgovor traži kod proroka. Starac mu prvo odgovara da je previše slijep da bi vidio bilo što, a kamoli se igrao sa ludilom - a zatim mu bijesno proriče paklene plamenove.
Pjesme „The Prophecy“ i „The Clairvoyant“, kulminacija albuma, otkrivaju ključni tragični momenat. Naš junak umire sa saznanjem da ga je kolektiv potpuno odbacio. Niko nije čak ni pokušao da prihvati njegovu posebnost. Uprkos tome, prkosno hrli u smrt iz svijeta očajnika.
Album „Seventh Son of a Seventh Son“ bio je, po mnogo čemu, labudova pjesma benda. Iron Maiden nikada više nije dostigao taj balans virtuoznosti i raskoši sa jedne i jasne, originalne poruke sa druge strane. Ubrzo nakon ploče bend je napustio Ejdrijan Smit, a tokom devedesetih i Dikinson je pohrlio u solo projekte bez mnogo uspjeha.
Ipak, Harisova ideja da sačuva Iron Maiden slaveći različitosti članova benda donijela je rezultat – veliki, epohalan album. Prije nego što je kreativno sagorio, Iron Maiden dotakao je nivo blistavog pročišćenja.
Materica, jabuka i Danteov pakao
Derek Rigs, grafički dizajner zadužen za najpoznatije omote albuma grupe Iron Maiden, dobio je jednostavnu instrukciju za „Seventh Son“: „Napravi nam nešto nadrealno i prokleto čudno“!
Ideja Brusa Dikinsona bila je da se Edi, maskota benda, postavi u polarni predio, poput ledenog jezera koje je u Danteovom „Paklu“ bilo rezervisano za izdajnike - i to u devetom krugu.
Rigsu je bila izuzetno važna vizija proroka prokletog sopstvenim darom. Tako Edi u lijevoj ruci drži bebu izvučenu iz materice, a u desnoj jabuku – biblijski simbol prvobitnog grijeha Adama i Eve. Edijeva glava je u vatri, a Rigs je u jednom intervjuu kazao da je to za njega simbol inspiracije i pročišćenja, ali i mučeništva koje je skupa cijena saznanja.
FOTO: pinterest.com / loudwire.com / midiorama.com
