Piše: Mario ĐUROVIĆ (član Savjeta peticije Amanet)
Danas mi, njihovi potomci, u sjećanje na slavna vremena obavezani smo amanetom da se demokratskim putem izborimo za svoje! Obavezu imamo prema svojoj istoriji, prema svojoj državi Crnoj Gori i našoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koja je gradila Crnu Goru, a za koju su naši prađedovi svoje živote dali pogotovo nakon 1918. godine kada su Crnogorci bili sustavno ubijani pod režimom Karađorđevića u ime države u kojoj nije bilo mjesta za Crnu Goru.
OKUPACIJA
Nikada u našoj slavnoj istoriji nijesmo bili više izmanipulisani nego tada u periodu iza Prvog svjetskog rata kada nas je napao neko koga smo smatrali bratom. Neko, radi koga smo žrtvovali i pokopali vojsku na Mojkovcu i ostavili zemlju izloženu, a stvarni neprijatelj nas prvi put u našoj istoriji ratovanja nije napao časno, već kukavički s leđa, potpomognut domaćim izdajnicima koji su za parče zemlje prodali kralja i Državu, pogazili zakletvu i zaboravili amanet. Crna Gora je 1918. pala na prevaru kao Troja i u tom uraganu bezbožnosti i prekršenog svakog kodeksa ratovanja nije bilo dovoljno 5.000 do 10.000 ubijenih civila, đece, žena, majki, starih i nemoćnih. Nije bilo dovoljno što je poslije 1918. Crna Gora kao zemlja saveznica u Prvom svjetskom ratu bila svedena na najveću sirotinju Europe, a zlato namijenjeno Crnoj Gori kao pomoć pokradeno (čitaj: ukrali Karađorđevići).
Shvatili su oni koji su rušili Crnu Goru da ako hoće srpsko more na Jadranu treba srušiti temelje crnogorske države. Crnu Goru treba pribiti na krst, a Crnogorcima treba uzeti dušu i namjestiti crkvu koja nije njihova da ih etnocidira i prisvoji u tuđi kulturološki korpus putem manipulacija. U jednome su se preračunali, Crna Gora je vaskrsnula 2006. kao nezavisna država, ali se, između ostaloga, našla u totalnom haosu po pitanju registra državne imovine koja više nije bila njena. Upravo zato objedinjeni u građansku peticiju za samobitnost države pokrenut je Amanet kao patriotski čin koji traži ukidanje svih nezakonitih upisa Srpske pravoslavne crkve nad crnogorskim manastirima i crkvama i vraćanje u vlasništvo državi Crnoj Gori, odnosno svim njenim građanima (!).
NEZAKONITI PRIJEPIS
Do 1996. godine Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP), filijala SPC u Crnoj Gori, je nezakonitim putem došla u posjed velike većine (oko 70 odsto) crkvenih objekata samim time i povećeg dijela teritorije Crne Gore. Istina je da iz ko zna kakvih nelogičnih razloga radi gospodina Milovića (tadašnjeg ministra pravde) Zavod za statistiku Crne Gore tih 90-ih godina je dao „privremeni matični broj“ bez prijave te Mitropolije crnogorsko-primorske (MPC-SPC) na teritoriji Crne Gore kao pravnog subjekta, a kasnije sa matičnim brojem se dobio broj žiro računa u Crnoj Gori.
Bez dopuštenja parlamenta, a kasnije predśednika, tadašnji potpredśednik Vlade gospodin Žižić je dao nalog Državnoj upravi 1991-92. da upare navedeni pravni subjekt crkava i manastira u jedan matični broj sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom (mb; 0101900990015) a koji je kasnije zamijenjen novim brojem u pravnom prometu 0000002246414. Iz svega ispada da su u ime države Crne Gore pioni Beograda i Beogradske patrijaršije pokrali sve građane Crne Gore. Ispada da se država odrekla vlastite imovine (zemlje i objekata) u korist vjerske organizacije države Srbije, koja pravno ne djeluje u Crnoj Gori. Vakat je da se napokon probudi Vlada i narod Crne Gore te da shvate da je ovo pitanje u našem zajedničkom interesu i da peticiju zajedno potpisuju Crnogorci, Muslimani, Bošnjaci, Albanci, Srbi, Hrvati i ostali građani Crne Gore kojima se ne može emotivno manipulisati. Vakat je da se Vlada ozbiljno prihvati ovoga pitanja ukoliko misli ispuniti svoja obećanja o državnosti i nezavisnosti Crne Gore. Podsjetiću na slučaj kad je Srpska pravoslavna crkva tužila državu Crnu Goru sudu u Strazburu da joj se nije upisao posjed od 23.061.854 metara kvadratnih šuma i livada i oko 850 metara kvadratnih stambenog prostora oduzetih nakon Drugog svjetskog rata, a koji su bili u državnom vlasništvu. Spor je izgubila, što je i normalno. Dakle, pred sudovima koji su nesvrstani, neopredijeljeni i totalno neutralni donosi se odluka koja je u korist države Crne Gore, a sama Crna Gora ne može donijeti odluku koja je direktno u njenom interesu. Pitanje je ko takvim odlukama kumuje? Čega i koga se mi bojimo u svojoj državi? Mi, članovi Savjeta i svi potpisnici peticije (više od 7.000 ljudi za sada) nijesmo zaboravili naš amanet, ni đeda ni prađeda, bili mi Crnogorci iz Crne Gore ili porijeklom Crnogorci iz dijaspore, tu smo da osvijestimo i pomognemo državi u provedbi demokratskih principa.