Sunce nas je iznenadilo u aprilu. Rekoše, najtopliji april od kada se vrše mjerenja. Poklopili se dani sa više od 30 Celzijusa sa praznikom rada, pa se po starom, možda i ne tako dobrom običaju, ko je god mogao „snašao“ na poslu i iz nehata povezao pet-šest dana u jedan gratis mini odmor. S tim u vezi, potpuno je logično što su se ka Primorju prošlog vikenda stučile nepregledne kolone vozila iz svih pravaca. Odu ljudi malo na more, s porodicama i prijateljima... Radi se na mnogo putnih pravaca, gužve, naizmjenični prolasci vozila ponegdje, vrućina čini svoje, ima i nervoznih za upravljačima.
Priča mi jedan drug koji zbog posla često putuje s Primorja ka glavnom gradu. Putovao je prošlog petka, subote i ponedjeljka. Gužve ka moru su otprilike do podne, a u suprotnom smjeru nakon 18 sati. On je vozio kontra sistemom - s mora na podne, ka moru predveče. I reče mi stvar kojoj sam neđe i svjedočio, ali mi je pomenuo i srazmjere tog problema koje su me porazile.
Od momenta kad je prošao putem s mora ka Podgorici, vjerovatno su do kraja tog dana u suprotnom smjeru prošle hiljade ljudi i vozila. A onda je predveče krenuo istim putem nazad, doma. Količina smeća, kesa, punih i praznih, tetrapaka, plastičnih flaša i slične plastike koju je primijetio uz desnu stranu kolovoza, bila je zastrašujuća.
Da, da... Sezona još nije u punoj snazi. Nema toliko turista iz inostranstva, pa ispada da su građani i građanke Crne Gore u tolikoj ljubavi prema prirodi svoje zemlje, da će joj biti potrebni vjekovi da se pročisti od nas koji se u nju kunemo.
Da bi se to promijenilo, potrebne su drakonske kazne. Tolike, da se mora kredit sa tri žiranta uzimat' da bi se platile. Ne znam zašto, ali vjerujem da će nam nakon takvog djelovanja, priroda naglo postati neuporedivo čistija.
*****
Kad sam već na terenu pročišćenja, prijestonica turizma ovih dana opet postaje talac političke borbe. Kao da joj nije dovoljno muke i cijeđenja prethodne dvije decenije, samo joj još fale podsjećanja na to ko ju je oslobodio kad nije ni bila okupirana.
Dokle više o oslobodiocima i okupatorima od prije vijek? Dokle više o „pravu prečeg vlasništva“ na ovim prostorima? Živim u uvjerenju, očigledno pogrešnom, da Crnu Goru postavljamo kao građansko društvo. I taman kad se pomisli da smo mrdnuli milimetar, slijede hladni tuševi. Daleko smo mi od građanske države.
Da vam pravo kažem, doveli ste normalnog, prosječnog građanina do stanja u kome ga baš zabolje uvo ko je, kako i da li je uopšte koga oslobodio i zbog čega. Mak'te se više, i jedni i drugi. Pomjerite se malo, da poneko normalan pokuša, ako ništa zbog podmlatka, da ovo društvo učini pravednijim, da nam ne bi svaki drugi primjerak novih generacija gledao po internetu đe da klisne.
Mene Evropa zanima zbog pravila. Treba da usvojimo i primijenimo građanski model življenja, a to je poglavlje koje moramo sami sebi da otvorimo – i jednom zavazda zatvorimo.
*****
U prilog sekciji „društvo“ u ovoj kolumni, nivo zaostajanja se ogleda i u još jednom, veoma znakovitom signalu društvenih odnosa kojem smo nedavno svjedočili. Članstvo u Savjetu Javnog servisa (RTCG) prema mom skromnom sudu, trebalo bi da bude čast i obaveza. Svako ko je makar letimice ispratio dešavanja na posljednjoj sjednici tog tijela ima razloga da se dobro zamisli, ali i zabrine.
Počelo se opet sa „državnim neprijateljima“, „kolaborantima“, „opozicijom državi“ i ostalim kvalifikacijama koje su se nekada koristile za stigmatizaciju pojedinca ili grupe ljudi.
Dakle, vijek je 21, a godina 2018. Crna Gora je ušla u NATO. Otvara i zatvara poglavlja na putu da uđe u društvo razvijenih društava Evrope. A onda vam u tom civilizacijskom trenutku neko kaže da ste antidržavni element.
Kažu, Javni servis svake države odslikava upravo presjek mentalnog, obrazovnog, duhovnog i kakvog god hoćete stanja nacije ili zemlje. Nema veće izdaje nacionalnih interesa od činjenice da se dopustilo da opskurnost bude bilo čiji zastupnik u najznačajnijem tijelu nacionalnog emitera.
Istovremeno, neki privatni mediji, kojima mala plava knjižica u kojoj je sadržan kodeks jedne profesije služi samo za izvrtanje toća popijene kafe, besprizorno i potpuno svrstano jašu na kvazipatriotizmu koji je postao mantra/šargarepa svakog izbornog ciklusa. Evo vele i Trinaestojulska nagrada ne može u ruke neprijatelju...
Samo mi još kažite koji je to sud i koji su to kriterijumi za takvu presudu u kulturi? I ko su ti neprijatelji?
Pokažnjavajte vi ove s početka kolumne što izbacuju smeće iz vozila, jer to je antidržavno djelovanje. Kritika u korist zdravog razuma i boljitka domovine nije.
